GORAN POPOVIĆ BEZ JEDARA NE MOŽE DA ZAMISLI ŽIVOT

Koga more "ugrize", vjeran mu je dovijeka

Baranin Goran Popović jedri dvadesetak godina i tvrdi da je to odlična terapija za smirenje i vraćanje samopouzdanja
3577 pregleda 0 komentar(a)
Popović, Foto: Privatna arhiva
Popović, Foto: Privatna arhiva

Vjetar se vezat’ ne može, kaže pjesma, ali nautičarima, tačnije jedriličarima, to polazi za rukom.

Među barskim lovcima na vjetar, Goran Popović Pop (52) zaslužio je svoje mjesto izlaskom na more kad god mu se ukaže prilika, “svaki ubogi dan kada ima vjetra”.

U razgovoru za “Vijesti” ističe da bez jedara ne može da zamisli život.

“Koga jednom more ugrize, vjeran mu je dovijeka. Na brodovima trgovačke mornarice proveo sam 20 godina, onda se skrasio na kopnu, ali more ne pušta. Jedrenje je osjećaj koji se ne može ničim nadomjestiti. Ugasiš motor, razapneš jedra, ugasiš muziku i samo čuješ šuštanje mora što ga prova razbija. Tišina, mir, milina. Nema tog lijeka ni psihijatra koji može ljepše i jače da smiri nerve i vrati samopouzdanje. Nisam probao padobranstvo, mislim da je i to izvanredna stvar, ali od onoga što poznajem, preko jedrenja - nema! Eto odakle ja u jedriličarstvu”.

Vlasnik servisa za opravku auto-klima uređaja ima jednostavnu agendu - dan počinje ispijanjem kafe sa suprugom, a onda -pravac marina i obilazak jedrilice “pa bio ne znam kakav kijamet”.

Od petoro djece, nautičarsku tradiciju sigurno će nastaviti petnaestogodišnja Milica koja je istinski zaljubljenik u jedrenje i sa ocem svaki vikend provodi na brodu i petogodišnji Luka“koji već drži kormilo”.

Popović priča da je sve počelo prije dvadesetak godina kada je upoznao vrsne barske jedriličare - Sloba Bajkovića Baju i Cikotu Vujoševića.

“I malo kroz priču sa njima, riješim da i ja počnem. Kupio sam prvo jednu malu jedrilicu od šest i po metara, ručni rad nekih Poljaka, teška kao olovo, kabina jedva stojeća, sa kuhinjicom. Niko se od pravih jedriličara na nju nije osvrtao, ali za mene je bila vrh svijeta. Sjećam se, prvi put sam izlazim na jedra, bilo je nelagode, pitam Baju i Cikotu što da radim ako udari vjetar kad sam sam, kažu - samo pusti konope, neka udari vjetar u jedra, neka se naduše, tako će se i jedrilica ispraviti, neka se i pocijepaju, ali ostao si u čamcu”. Popović danas jedri na brodu “Leo Leone“,14 i po metara dugom biseru čuvenog “Žanua”, a ovaj “San Odisej“ krstaš težak je 12,7 tona.

U šali kaže da je brod rađen za crnogorsko tržište jer su “vinčevi na dugme”.

“Tražio sam upravo brod kojim mogu sam da jedrim, jer si u suprotnom mučenik, uvijek zavisiš od drugoga da li može da jedri toga dana ili ne. Na regati naravno treba posada. Sjećam se, Baja i ostala ekipa su pripremili Diplomatsku regatu u Baru, bilo je tu dvadesetak ambasadora i službenika ambasada. Nažalost, nije bilo sluha da ona ostane kod nas, prešla je u Porto Montenegro. Zbog poslovnih obaveza nemam vremena za veće regate, obično u Boki ispoštujem svaku koju mogu. Tu je lijepo druženje, bilo je i zlatnih medalja, a ta sama trka je doživljaj za sebe. Brzina ti je pet-šest-sedam milja, a adrenalin kao da voziš ‘Formulu 1’, krene konop da se nateže kad udari vjetar, pa naginjanje, zahvatanje vode sa bande broda... Kad banda uroni, e to je pravo jedrenje, ‘na nož’”.

Dok priča za “Vijesti” u “Rivi”, gleda more da li se “mršti“, da li je krenuo vjetar. Za razliku od mnogih kolega, ne bježi od juga, nije mu strano da plovi kroz nevrijeme.

“U zimskim mjesecima često idem za Italiju, prošlog januara me u povratku iz Brindizija nakon sat i po vremena uhvatilo baš veliko nevrijeme, more pet-šest, pomorci znaju - to je visina talasa, a more tada kao da je ključalo, tuklo je sa svih strana. Nisi znao koji kurs da držiš, jedrilica bukvalno tone provom u more do jarbola. Zima, noć, no nije bilo vremena za strah. A i vjerujem brodu”.

Vjetar se “krade” na regati

Vjetar se na regati “krade” takmacima, kaže Popović i objašnjava kako:

“Ako je sa desne strane, prilaziš drugom brodu po krmi i zaobilaziš ga sa te strane da bi mu zaklonio vjetar. U tom momentu, jedra konkurentu padaju, gubi vjetar i zaustavlja se kao da si mu bacio sidro, i dok povrati vjetar, već mu je kasno, ostavio si ga iza leđa”.

Priča da se u Baru malo prepoznaje taj sport, da nema tradiciju i da nove generacije nemaju predstave ni o moru.

“Šteta, Bar je uz Herceg Novi grad sa najboljom klimom na primorju. Ima izuzetno veliki broj dana za jedrenje i savršeno regatno polje u akvatorijumnu od ponte Volujica do Crnog rta. Nema ljepšeg prizora nego kad se barski zaliv ispuni raširenim jedrima, i nema tog šetača koji ne zastane da ih fotografiše.

Jedrenje bi povuklo omladinu ne samo od ulice, nego i od telefona i kompjutera u koje gledaju po cijeli dan i ne rade ništa drugo. A ljepše je, sigurno, od toga”.

Galerija