KOLAŠIN U 19. VIJEKU

Zbog rakije prkosili i knjaževim naredbama

Prinuđen sam saopštiti Vama, da dužnost koja mi se povjerila u ovoj Varoši više održati ne mogu od pijančina, pisao je kapetan kolašinske varoši i tražio dalje naredbe od ministra unutrašnjih djela
5563 pregleda 7 komentar(a)
Varoš Kolašin
Varoš Kolašin
Ažurirano: 02.01.2019. 19:05h

Sklonost neumjerenom konzumiranju alkohola u Kolašinu niti je nova, ali ni bezazlena. Sklonost prema dobroj kapljici, nazivana je, još krajem pretprošlog i početkom prošlog vijeka u izvještajima koji su slati na Cetinje, posebnom vrstom „ludila“ i okarakterisana kao ogroman problem koji remeti život varoši.

„Pošto u ovoj varoši nijedna knjaževa naredba ne važi više nego da je nema, to sam prinuđen saopštiti Vama, da dužnost koja mi se povjerila u ovoj Varoši više održati ne mogu od pijančina. Molim za naredbu.” Tim riječima se prije tačno 135 godina Mirko Bojić, u to doba postavljen za kapetana varoši Kolašin, žalio ministru unutrašnjih djela Božu Petroviću na „nepoštovanje knjaževih naredbi, na česte tuče, pogotovo pazarnim danima, nepoštovanja knjaževih perjanika iz reda muslimana, a uzrok svemu tome vidi u pretjeranom konzumiranju alkohola“.

Istražujući život Kolašina pretprošlog i početkom prošlog vijeka, lokalni hroničar Branislav Jeknić došao je do mnogo podataka o tome kako je ljubav prema alkoholu u prošlosti u toj varoši bila ništa manja nego danas. Istovremeno, tvrdi on, u pokušaje da se alkoholizam spriječi uključivali su se tadašnje vlasti, ali i ljekari. Sačuvano je više dokumenata iz tog perioda kolašinske prošlosti koje potvrđuju Jeknićeve riječi. Mirko Bojić javio je u novembru 1882. godine o stanju u Kolašinu: „U duže vrijeme služeći pri telegrafskoj službi, a stanujući u kolašinskoj varoši, đe sam imao priliku viđeti najviše nerede u istoj varoši, kao ranjavanje ljudi, bez da se dozna pravi i istiniti događaj, pucanje iz pušaka u nevrijeme i svakom prilikom kad kome ćef dođe, biće (tuča) drvima po varoškim ulicama, kao i sada dogodi se slučaj i samog ubistva. Stanovnici varoški, tako isto i iz dotičnih sela i plemena nijesu nikada imali nikakvih ograničenja i družeći se jedan s drugijem, pijančući i upuštajući se u raznovrsne razgovore, pošto se ugriju nešto pjančenjem, a nešto ličnim zađevicama moraju zle i nečovječne posledice prouzrokovati.”

„Gotovo iste navode nalazimo i u dopisu kapetana Miloša Radovića iz iste godine. On javlja kako je „najveće pijanstvo ne samo među klasom prostog naroda no i među glavarima i trgovačkim svijetom“. Radović piše i kako on tom ne može naći uzrok i da je isto tako bilo i prije nego što je postao kapetan. U dopisu navodi i imena svih glavara koji piju, a kaže da su se tom poroku odali i svi trgovci, osim Marića i Đorđija Radović“, priča Jeknić.

Kapetan je, objašnjava, molio Gospodara i „mudru vladu njegovu da tome traže lijeka“.

Vjerovatno kao odgovor na takvo stanje, u Kolašin je na samom početku XX vijeka stigao i dr Jovan Kujačić, koji je osnovao i prvo kolašinsko društvo za borbu protiv alkoholizma. Cilj „Društva dobre nade“, pojašnjava Jeknić, bilo je da „najenergičnije ustane protiv zlosrećnog pića“, to jest, protiv, „njegovog zlokobnog uticaja na zdravlje, i duševno i tjelesno, kako pojedinaca, tako i cijelog društva“.

Dr Jovan Kujačić

Društvo je osnovano 23. novembra 1900. godine, a već naredne godine, u okviru njega, osnovana je i i „Narodna knjižnica dobre nade“.

„To Društvo je, očigledno, okupilo odmah značajan broj članova. Među njima su bili i mnogi čuveni Kolašinci, ali nije poznato koliko je pomoglo da se napravi otklon od od masovnog pijančenja. Prema podacima do kojih sam ja došao, dr Kujačić je u Kolašinu bio do 1905. godine, nakon čega je pošao na specijalizaciju u Beč. Iz nekog razloga u Kolašin više nije želio da se vrati. Odbio je naredbu Ministarstva unutrašnjih djela da nastavi rad u našem gradu“, kaže Jeknić.

Nije poznato da je dugo poslije tog perioda u Kolašinu iko želio da se uhvati u koštac, na taj način, sa alkoholizmom niti da je tom problemu pojedinca i varoši poklanjana značajnija pažnja.

Crnogorci počeli da piju tek u drugoj polovini 19. vijeka

Jeknić podsjeća da je prva crnogorska kafana otvorena 1832. godine na Cetinju. Ona se u dokumentima pominje i 32 godine kasnije.

Varoš Kolašin u 19. vijeku

„Da nije bilo opijanja u Crnoj Gori svjedoči zabilješka Ljubomira Nenadovića, koji je bio među Crnogorcima za vrijeme rata 1876-1878. godine. Ona glasi: „Za poslednje dve decenije proveo sam nekoliko puta po čitavu godinu u Crnoj Gori. Bio sam na slavama, svadbama, u logorima, na saborima i nigde nijesam vidio pijana ili polupijana Crnogorca. Prema podacima iz knjige „Le Montenegro contemporain” izdatoj u Parizu 1876. godine, može se zaključiti da se u Crnoj Gori tek u drugoj polovini XIX vijeka počela piti rakija u većim količinama“, kaže lokalni hroničar Jeknić.

Rakija se, pojašnjava, u to doba švercovala iz Skadra i Sandžaka i prodavala po Crnoj Gori.

Studirao u Moskvi, poznavao više evropskih jezika

Doktor Kujačić je studije medicine završio u Moskvi. Bio je, objašnjava Jeknić, sekundarni ljekar u bolnici Danilo Prvi u Cetinju.

„Doktor Kujačić je bio prvi specijalista iz interne medicine u Crnoj Gori. Imao je široko medicinsko obrazovanje. Poznavao je nekoliko evropskih jezika. Bio je vrlo aktivan u radu i organizaciji razvoja zdravstvene službe. Bio je inicijator formiranja udruženja ljekara Crne Gore. 1901. godine. Crnu Goru je, s porodicom, napustio 1912. godine i zaposlio se u Beogradu. Vrijeme rata i okupacije proveo je na Cetinju, gdje su ga italijanske vlasti hapsile kao simpatizera NOP-a. Umro je 1958. godine“, priča Jeknić o ljekaru, koji je na više načina pomogao kolašinskom kraju za vrijeme svog petogodišnjeg službovanja.

Preporučujemo za Vas