Glumačka ekipa koju čine Branka Stanić, Slavko Kalezić, Maja Stojanović, Karmen Bardak, Filip Đuretić, Sanja Vujisić, sa profesoricom Sanjom Garić, okupila se pod imenom “Trag” kako bi uljepšali novogodišnje praznike crnogorskoj djeci.
Oni će to učiniti uz pomoć predstave “Vesela jelka”, koju će igrati tokom ovog mjeseca, a premijerom, koja je zakazana za srijedu, 16. decembar u 19 sati u Velikoj sali KIC-a “Budo Tomović”, će usrećiti jedno dijete više, jer je sav prihod od prodaje ulaznica namijenjen za liječenje trinaestogodišnjeg Stefana Vučkovića oboljelog od leukemije.
Nakon toga, predstava će se, prema riječima glumaca, koji su u razgovoru za “Vijesti” pričali o nastanku i cilju “Vesele jelke”, igrati i u drugim crnogorskim gradovima.
“Autor teksta, odnosno cijelog projekta je profesorica Sanja Garić sa Fakulteta dramskih umjetnosti, ona, takođe, potpisuje i koreografiju, a režiju smo svi radili zajedno, kao tim. Tekstove pjesama pisale su Sanja Garić i njena sestra Gordana Marić, koja, nažalost, više nije među nama”, kazao je Slavko Kalezić, ističući da su sve pjesme iz predstave, poznate dječje numere.
“Mogu da kažem da je scena radosna, jer dajemo nešto potpuno drugačije u odnosu na ono što se radi kada su u pitanju novogodišnje predstave. Uvijek te predstave rade dvije osobe, pa smo mi otišli korak dalje kada je u pitanju obim glumaca”, dodao je on.
“Generalno u Crnoj Gori 90 odsto ovakvih predstava su na amaterskom nivou, a ovo će biti prva profesionalna, koja broji pet glumaca, a koja sadrži i dramsko i plesno. Djeca će uživati u prednovogodišnjem spektaklu, uvući ćemo ih u magiju”, obećava glumac koji sa ponosom ističe da igra Djeda Mraza.
Svi glumci iz predstave slažu se da ona “ne slavi samo Novu godinu, već i drugarstvo, pozorište i lijepie manire”, a Branka Stanić ističe da je “Vesela jelka” nastala zbog potrebe da se na “šarmantan način nametnu tržištu”.
“Izvodićemo predstavu za mlađe osnovce i djecu predškolskog uzrasta iz Podgorice i drugih gradova. Imamo već zakazana gostovanja u Herceg Novom, Tivtu, Nikšiću, Cetinju i Podgorici i nadamo se da ćemo imati još par igranja za naše prijatelje, drugove, kolege i njihovu djecu”, ističe ona.
“Predstava je tako napravljena da možemo da je igramo uvijek i svuda sa puno radosti. Možemo da se adaptiramo svuda”, tvrdi Stanić, koja smatra da je djeci u Crnoj Gori prijeko potrebno pozorište.
“Nažalost, naročito za druge gradove, koji nisu Podgorica, toga gotovo da nema. U stvari ne postoji. Ja živim na Cetinju i ta djeca baš rijetko imaju priliku da gledaju dječju predstavu, rijetko neko gostuje kod njih. Ovdje je malo drugačija situacija, ali i dalje nemamo dječje pozorište, imamo Gradsko, koje jedino to radi, koje nema ni svoju salu”, priča glumica.
Prema njenim riječima, oni su se potrudili da prevaziću klasične i više puta ponavljane dječje predstave za Novu godinu.
“Mi smo se namjerno bavili lijepim odnosima kada je u pitanju drugarstvo, ljubav, lijepi maniri, bonton i stvari koje su zaboravljene. Dokazaćemo da sve može da se radi na lijep i uzbudljiv način uz ples, igru i osmijeh”, kaže ona i dodaje da je ideja nastala nakon što su za UNICEF imali projekat “Svi u vrtić”, sa kojim su posjetili sve gradove u Crnoj Gori.
“Kada smo igrali Rožajama, padala je kiša. Mislim da me majka tako ne bi čekala i gledala kao što su ta djeca koja su se igrala sa nama, i ti roditelji i vaspitači... Sve vrijeme su bili sa nama, igrali i plesali, a nije bio ljetnji period. Oni nisu marili za to”, prisjetila se ona rada na tom projektu.
“Sanja je osoba koja piše sjajne scenarije i jedva čekam da to pokažemo djeci, maloj i starijeg uzrasta mislim da će sve prepoznati kao što je to bio slučaj sa njenim tekstovima i koreografijama za 'Svi u vrtić'”, priča glumica, koja ističe da se predstava može igrati “uvijek i svuda, na krovu ulici, u sali, vrtiću ili školi”.
“Mi od scenografije imamo samo jelku, bogatu, veliku i oko nje će se dešavati sve. Vrlo ekonomično, praktično jednostavno, a opet bogato”, zaključuje Kalezić, dok njegov kolega Filip Đuretić smatra da su predstave za djecu veoma bitne.
“Kada sam ja bio mali, mene je moja mama stalno vodila u Pozorište mladih u Novom Sadu. To je bila kultura, da svake nedjelje idemo da gledamo nešto drugo. Imao sam pet godina kad sam krenuo u pozorište i to se nastavilo do osme. I tada sam shvatio da želim time da se bavim, to je kao čarolija...”, prisjeća se on.
“Kako sam krenuo u vrtić i u školu počeo sam da imitiram ono što sam gledao i tako, malo po malo, sada se bavim glumom. Ne moraju djeca da požele da se bave glumom, već da prime te poruke koje mi šaljemo. Ako redovno budu dolazili u pozorište usadiće se u njihovo tijelo, u glavu i to će biti model ponašanja u realnom životu”, poručuje glumac.
Njegova koleginica Maja Stojanović smatra da djeca drugačije doživljavaju predstave, pa ih samim tim i pamte veoma dugo.
“Zato što su djeca čista i primaju sve te informacije i slike bolje nego odrasli ljudi. I zbog toga se mi ovoliko i radujemo, jer znamo od prilike kakav će da bude osjećaj poslije igranja. Na sceni će biti pet potpuno drugačijih likova odnosno karaktera, tako da će svi nešto svoje pronaći, zabaviti se, naučiti nešto, što i jeste poenta”, objašnjava glumica.
Stanić dodaje da je tačno ono što dječji glumci često ističu - da je najmlađa publika ujedno najbolja i najteža.
“Ako se njima ne svidi, ne možeš da ih kupiš. Mi možemo da letimo iznad scene, ako to nije to, njima se neće dopasti. Ako mrvicu nije dobro, oni to ne vole i ne žele. Nekada je džabe i raskoš na sceni i da imamo vrhunske kostime, ako smo im dosadni i ne budimo im maštu, oni ne žele tu da budu i nismo ništa uradili”, zaključuje ona.
Đuretić smatra da to neće biti slučaj sa “Veselom jelkom”, jer je ona drugačija od ostalih dječjih predstava.
“Taj tekst koji je divan, kompleksan, složen, u isto vrijeme šarmantan i dječački radostan i tjera te da razmišljaš, tjera te na igru, da daš sve od sebe. A kada oni to vide, onda i oni žele da se igraju”, tvrdi on, dok Karmen Bardak smatra da je u predstavi najbolje to što prikazuju zdrave ambicije.
“Mi igramo djecu koja imaju različite snove. Ni jedno dijete nije nezainteresovano, već vrlo jasno izražavamo snove. Ja želim da budem balerina, druga djevojčica glumica, treća naučnica, dječak da postane sportista, a ovaj tekst njeguje te priče i želje”, ističe Bardak.
“Mi se zezamo na račun toga, ali i podržavamo jedni druge i u jednom momentu, vidimo da je sve moguće. A tu je i ljubavna situacija, odnosno simaptija koja pokazuje kako je lijepo kada je neko u nekoga zaljubljen i kada neko nekoga podržava i daje vjetar u leđa. To su prelijepe emocije”, zaključila je ona.
Posveta entuzijazmu i ljubavi
Branka Stanić istakla je da joj je veoma drago što je dio predstave koja je posvećena Gordani Marić, koja je kao pjesnikinja i kompozitorka za djecu, vaspitačica i nastavnica muzike, 30 godina, svojim pedagoškim i umjetničkim radom, edukovala i radovala veliki broj djece.
“Sa mnogo ljubavi i posvećenosti, radila je sa djecom i za djecu, prenoseći im ljubav, kreativnost, interesovanje za umjetnost i doprinijela je da veliki broj mališana u najranijem uzrastu spozna prave vrijednosti i stasa u zadovoljne, ostvarene ljude”, stoji u poruci glumaca.
“Gogini predivni stihovi zastupljeni su i u našoj predstavi, a posebno nam je draga 'Novogodišnja pjesma' koju je, zajedno sa Sanjom, stvorila u Umjetničkom zabavištu Petar Pan. Njih dvije su još prije 20 godina stvarale divne predstave za djecu, a naša je želja da predstavom 'Vesela jelka' nastavimo tu čaroliju. Produkcija 'Trag' namjerava da stvaralaštvom za djecu slijedi Goginu misiju i podari djeci što više radosti i što više umjetnosti. Zato ovu predstavu posvećujemo njoj, s ljubavlju i poštovanjem”, dodali su oni.
Najljepši je momenat kada svi zaplešemo zajedno
Maji Stojanović nije prvi put da igra u predstavi za djecu, a na pitanje šta joj je najljepši momenat koji će uvijek pamtiti iz te “saradnje”, ona izdvaja:
“To je uvijek kraj same predstave kada vidimo da oni jedva čekaju da uđu sa nama i da plešemo zajedno. Nismo mogli to da iskontrolišemo i da završimo, jer vidiš svu tu želju koja se skupljala iz minuta u minut sve više i na kraju završila eksplozijom. Nas je to činilo radosnim i ponosnim”.
Ostali članovi ekipe “Trag” iskoristili su priliku da se nadovežu, ističući da je prema scenariju UNICEF-ove predstave, na kraju trebalo da pozovu djecu da im se pridruže, ali nikada ne bi stigli, jer bi oni došli na scenu prije toga.
Bonus video:
