ŽIVI U ŠATORU U BAKOVIĆIMA

Selimović: Deponiju ne palimo, tu živimo

“Znamo ko pali deponiju, ali nas o tome niko nije pitao, samo su nam srušili baraku”, priča Milka Selimović
103 pregleda 3 komentar(a)
Milka Selimović, Foto: Dragana Šćepanović
Milka Selimović, Foto: Dragana Šćepanović
Ažurirano: 13.02.2019. 22:30h

Sedamdesetogodišnja Milka Selimović živi pored privremene deponije u Bakovićima i tvrdi da su prije dvije godine po nalogu opštinskih vlasti srušene romske barake u kojima je živjelo nekoliko porodica, jer se smatralo da su oni glavni krivci za paljenje deponije.

Privremena deponija u Bakovićima, i požari na njoj stvaraju dim što smeta mještanima obližnjih sela i zaposelnim u preduzećima u industrijskoj zoni.

Nekoliko romskih porodica žive na rubu smetlišta, zarađuju od prodaje metala, a gradske vlasti su ih uvijek optuživale za  izazivanje požara.

Milka je, tvrdi, ljuta i na novinare i na nadležne u Opštini, jer kako kaže, “najlakše je optužiti Cigane”.

Sa sinom, koji je lošeg zdravlja, Milka je ovog ljeta opet u Bakovićima, ali pod čergom. Neće više graditi barake, jer kažu Selimovići, ne znaju kada će opet nekom pasti na pamet da ih sruši.

“Nijesmo bili ni krivi ni dužni kada su nam prije dvije godine srušili barake, jer je vlast mislila da mi izazivamo požare. Vatre je bilo i poslije kad mi nijesmo dolazili. I tada i sada smo gledali i znamo ko pali deponiju, ali nas o tome niko nije pitao, samo su nam srušili baraku. Sada smo pod čergom i bićemo ovdje do kasne jeseni, jer  živimo  od prodaje  otpada.  Nija lako, ali na drugačiji način ne možemo da zaradimo. To radim posljednjih 20 godina”,- kaže Milka.

Na poljani u Bakovićima, tik pored ograde deponije, ispod improvizovanog  šatora od najlona na starom dušeku Milka provodi i kišne noći.

Njeno pokućanstvo sastoji se od nekoliko posuda, slomljene stolice  i nekoliko kartonskih kutija.

Selimovići imaju kuću u Bijelom Polju, ali su u Kolašinu po nekoliko mjeseci i jedini smještaj im je čerga u Bakovićima.

“Ne smetamo mi nikom ovdje. Mještani znaju  to, zbog toga mi pomažu, donose namirnice. Da smo krivi, ne bi tako bilo. Nije lako, a nije ni pošteno kad te neko proglasi krivim, a i ne pita jesi li to učinio. Imam mnogo problema i snalazim se kako mogu, muž mi je umro, sin mi je bolestan, ukinuli su m socijalnu pomoć. Nije mnogo, ali ipak se na deponiji nešto zaradi. Nikada vatru palili nijesmo, jer bi dim ugušio nas koji smo najbliži ovdje”, kaže stara Romkinja.