Beograđanin Vladimir Mićić, u svojoj misiji pješačenja započetog krajem novembra u Beču, preko Slovenije, Hrvatske i Crne Gore stigao je prethodnih dana na Žabljak.
Naizgled turistički, kao i sve veći broj njegovih vršnjaka, sa ruksakom i šatorom, ali njegov put ima misiju.
„Cilj mi je da krajem maja u Višegradu organizujem izložbu vajarskih radova rađenih u Beču i dalje kuda su me noge nosile svih ovih mjeseci, od Bleda do Ade Bojane i Žabljaka, po idejama i sugestijama, mojim ali i novih i starih prijatelja koje sam susretao duž prepješačenih 1.118 kilometara. Zato ona neće biti samo moja već internacionalna. Da kulturološki pokažem svijetu da Jugoslavija iz vremena mog oca još uvijek postoji kod dobrih ljudi koje sam susretao, razgovarao i došao do zaključka da je svijest o nepotrebnosti ratova na ovim prostorima već sazrela, da je na sceni kajanje, ali i svijest da ove narode mnogo šta spaja i čini zajedničkim. Naslov izložbe je „Internacionalna izložba jednog naroda - Biografija čovjeka starog sedam mjeseci“, kaže Vladimir , i upućuje prijekor svima iz „pedeset i neke“ što su dozvolili da dođe do tog rata.
Pokušava on umjetnički ispričati košmarnu priču o onom što mu je u mislima i što je porodično i šire doživljavao svih ovih godina. Koliko god se trudio vidi se njegova ljutnja zbog ekonomskog, sociološkog i svakog drugog stanja na ovim prostorima. Beograd više nije grad iz njegovog djetinjstva. Svo njegovo društvo je otišlo „trbuhom za kruhom“ pa i on krenu u svijet. U Beč, gdje mu je djevojka, sa namjerom da studira vajarstvo.
„Ovo putovanje i rad je dopuna mojoj biografiji. Radovi će pokazati da je vrijeme mržnje među ljudima na ovim prostorima, nadam se, prošlost i kroz kulturu ću pokušati da predstavim fizičko-intelektualnu vertikalu čovjeka sa jugoslovenskih prostora. Na tom kulturnom modelu, Jugoslovenu, razvijaću svoju profesionalnu budućnost. U putu sam spoznao da je to čovjek koji mi je razbio dilemu. Na pozdrav izgovoren našim jezicima izvraćana mi je dobrodošlica. Druženja sa starim i mladim gasila su i posljednje iskre neprijateljstva, okrivljivanja i podozrenja zbog ratnih dešavanja. I saznanje da nikom od njih u prvom planu nije finansijski efekat uz neskrivenu nostalgiju za tim vremenima“, priča Vladimir .
Na Bledu su mu dozvolili da postavi šator tik uz vilu Karađorđevića. U Zagrebu u kasnim noćnim časovima sreo se sa dvojicom momaka koji su poželjeli da mu se pridruže na ovom putovanju. U jednom zadarskom baru šanker ga je ljubazno uslužio uz komentar „političari nas truju“. Nedaleko od Zadra, u kući prepunoj hrvatskih nacionalnih obilježja, sa starijim domaćinima imao je cjelovečernji prijateljski razgovor. Tako i kroz Split. U Makarskoj, gdje su bezbroj puta porodično odmarali, obnovio je prekinute veze.
„Kod Dubrovnika most Franja Tuđmana, isti kao naš koji povezuje Novi Beograd sa Adom Ciganlijom. Takav je i u Podgorici“, kaže Vladimir .
Boravak na Crnogorskom primorju, zahvaljujući lijepom vremenu, dozvolio je predah.
Nova poznanstva u Budvi i posjeta Cetinju otvorila su neke nove planove i mogućnosti za Vladimira.
„Tek što sam kročio u vašu prijestonicu shvatio sam koliko nas nijesu učili o ovim vrijednostima. Tako smo blizu, a znao sam samo za mauzolej na Lovćenu, Njegoša i druge iz dinastije Petrovića. A taj prostor je prava kulturno-istorijska riznica. Upoznao sam puno umjetnika. Otvorila se priča o studiranju na Cetinju. Ako položim prijemni ispit imaću indeks tamošnjeg fakulteta. Dolazila mi je i djevojka iz Beča. Bili smo na Cetinju i bezrezervno podržava tu ideju“,kaže Vladimir i dodaje da je u Nikšiću, na Krupcu, sreo porodicu koja se bavi duborezom, koji to rade za svoju dušu...
Dobio lekcije za čitav život
Vladimir priča da su mu rekli da nije vidio Crnu Goru, ako ne posjeti Durmitor.
“Produžio sam boravak ovdje zbog ljudi i prirode. Kafe „Dvorište“ jedinstven je enterijer rustičnog i modernog gdje su jedan uz drugog krst i Če Gevara. Vlasnik Goran Nikitović ima nikad dovršenu umjetničku, i životno svestranu priču. Posjeta vajaru Miću Blagojeviću i njegovoj galeriji bili su mi dragocjeni. Iskustvo koje mi je prenio dobra je lekcija”, kaže Vladimir .
Ističe da je na ovom putovanju otkrio vrijednosti za koje nije znao da postoje.
“Nakon ovog, definitivno, želja za Evropom svodi se samo na moju djevojku u Beču”, zaključuje Vladimir Mićić.
Mjesečno troši 50 eura
“Osoblje „Planinke“ dozvolilo mi je da odmah u zaleđu hotela postavim šator. Ovdje je još uvijek hladno, pa se nekako pod šatorom snalazim. Ispred šatora naložim vatru. Svake večeri unesem po jedan kamen, zagrijan pored vatre, i toplota od njega osjeća se u šatoru po nekoliko sati. Moj mjesečni budžet je nevjerovatnih 50 eura. Za paštetu, hljeb, supice i ponekad gotova jela. Sa sobom sam ponio medikamente u vidu čuvarkuće, bijelog luka i bokvice, za svaki slučaj”, kaže Vladimir.
Bonus video:
