„Evo, tu je rođen Branko Ćopić“, pokazuju mještani Hašana, podgrmečkog sela, hrpu kamenja za koju se teško može i pretpostaviti da je nekada bila uobličena u nešto što je ljudskih ruku djelo. Nema tamo već dugo ni sljeza ni bašte, kao što ni u obližnjoj školi nema više ni magareće klupe, izgorjela je, kažu, u ratu. Tik uz hrpu kamenja nalazi se druga kuća, odnosno ono što je od nje ostalo - tek dva zida - gdje su seljani, valjda, od srama, okačili tablu s natpisom „Kuća Branka Ćopića“.
Putovanje od Bosanske Krupe do Hašana, podgrmečkog sela za koje bi malo ko čuo da u njemu nije rođen Branko Ćopić, zimi zna potrajati i sat vremena. Krivudavom cestom put se naglo uspinje da bi se pretvorio u makadam koji se probija kroz gustu šumu. Tu je negdje i entitetska granica između Federacije BiH i Republike Srpske. Kada pomislite da se već debelo predugo vozite, na improvizovanoj benzinskoj pumpi reći će vam kako do Hašana ima još petnaestak kilometara, s napomenom da pripazite da ne promašite skretanje. Ipak, teško ga je promašiti, jer cesta koja vodi do Ćopićevog zavičaja i na kojoj se teško dva automobila mogu mimoići, nazvana je „Put Branka Ćopića“.
“Nigdje” nas je uspaničilo
Tabla koja to pokazuje - jednopismena, ćirilična - ujedno je i jedini putokaz u sljedećih jedanaest kilometara. Sve do prve kuće u selu nema ni traga drugome. Taman kad pomislimo da se vožnja otegla nailazimo na starca od sedamdesetak godina. Ispred osamljene kuće, za koju bi se prije reklo da je napuštena nego da neko u njoj živi, čisti vjerojatno posljednji ovosezonski snijeg. Odlučujemo da provjerimo idemo li u dobrom smjeru i pitamo ga gdje je rodna kuća Branka Ćopića, kuća s baštom sljezove boje.
Na granici dvaju poslijeratna entiteta, kuća u Hašanima u kojoj je rođen veliki pisac sada je kamena razvalina
„Nigdje“, kratko će djeda. Pitamo kako nigdje, ali ne dobijamo suvisao odgovor. U strahu da smo cijeli put prevalili uzalud, panično tražimo sljedeću kuću. Stotinak metara dalje brzo isto pitanje postavljamo domaćinima.
„Nigdje“, stići će još brže odgovor. „Znate, ta kuća više ne postoji“, objasnila je Dušanka Dakić vidjevši „upitnike iznad naših glava". Kuća u kojoj je rođen veliki pisac, na kojeg je ponosan cijeli ovaj kraj, odavno je tek kamena razvalina. Zato su mještani, valjda od srama, tablu s natpisom „Kuća Branka Ćopića“ prebacili na susjednu kuću, u kojoj je veliki pisac takođe nekada živio, a koja je danas u tek malo boljem stanju od razvalina njegovog rodnog doma.
Dušanka Dakić danas je u penziji, koju je zaradila kao učiteljica u seoskoj školi.
„Rođena sam ovdje, pa mi je time i groznije ovo što vidim. Ni za sto godina nećemo naprijed. Ako ste išta od Branka čitali morali ste osjetiti onu dušu njegovog djeda. Kad bi bilo po mjeri Brankovog djeda svakog bi on obranio. Plemenitost koju je imao rijetko ko je posjedovao“, kaže učiteljica, koja se i danas dobro sjeća svih Ćopićevih djela. Ponosna je, kaže, na način na koji je Branko pisao o svom kraju, ali i zato što, tvrdi, nigdje u njegovim djelima nema negativnog lika. Ima, kaže, tek onih kojima se nešto loše „otelo“ i imaju opravdanje za to.
Bilo bi lijepo da đaci ovdje dolaze
Nije učiteljica ovdje jedini poznavalac Ćopićevog lika i djela. Uvjerili smo se da su svi sa kojima smo razgovarali upućeni u Ćopićev opus.
Mile Pejić jedan je od njih.
Kao i na bezbroj mjesta u ovim krajevima i ovdje se danas uobičajeno žaluje za boljim vremenima.
„Nekad se ovdje nije gledalo ko je ko. Živjelo se u bratstvu i jedinstvu ili se barem tako glumilo. Ma nije se glumilo, stvarno se živjelo tako. Kamo sreće da je tako i ostalo“, govori Dušanka.
Danas je selo, uostalom kao i prije rata, naseljeno isključivo Srbima, dok su Bošnjaci u susjednim selima, s druge strane entitetske granice. Područje između srpskog i bošnjačkih sela i danas je dobrim dijelom minirano.
„Ko to zna gdje sve ovdje ima mina“, kažu seljani, a da je stvarno tako svjedoče i brojna upozorenja o miniranom području.
„Bilo bi lijepo da ovdje đaci dolaze, da vide izvorište tog nekog dobrog duha o kojem je Branko pisao, ali teško da će se to ikada dogoditi“, kaže Dušanka, svjesna da realnost današnjeg vremena ubija svaku nadu već u njenom začetku.
„Evo, tu je rođen“, pokazuje Mile Pejić rukom na hrpu kamenja za koju se teško i može pretpostaviti da je nekada bila uobličena u nešto što je ljudskih ruku djelo.
Nema tamo već dugo ni sljeza ni bašte.
Govorilo se, priča, da je Ćopić čak rođen na jednom obližnjem brdu, a potom brzo dodaje „ma ko će to više znat“. Cijelo imanje je ograđeno. Odmah pored hrpe kamenja nalazi se kuća, odnosno ono što je od nje ostalo - tek dva zida - na kojoj stoji ploča s ćiriličnim natpisom „Kuća Branka Ćopića“. Nešto dalje je objekat novijeg datuma.
Vlada je u nekoliko navrata osiguravala dio novca za obnovu, ali bi on uvijek nestajao
Ćopićev sinovac, Zdravko Ćopić, tu je sebi napravio vikendicu.
Na više mjesta u selu čuli smo različite priče, o tome kako je Vlada već u nekoliko navrata osiguravala dio novca za obnovu Ćopićeve rodne kuće, s namjerom da je pretvori u memorijalni centar.
Novac bi, međutim, uvijek nestajao, kažu seljani. No, bliski rođak Branka Ćopića, Slobodan Ćopić, na te je priče samo odmahnuo rukom.
Slobodanov djed i Brankov otac bili su braća.
Magareća klupa izgorjela je u ratu
Dvorište škole Branka Ćopića zauzeli su spomenici. Najbliže vratima je Ćopićeva bista.
Devedesetih godina prošlog vijeka jedan je mještanin ponio sa sobom, da je zaštiti od stradanja u ratu. Završila je u Bačkoj Palanci i prije osam godina vraćena na mjesto – ispred škole.
U školi više nema magareće klupe, sa inicijalima B.Ć. urezanih nožićem Brankovog djeda Rada.
Kažu da je izgorjela u ratu.
Kakva je situacija u Hašanima, odnosno u opštini Krupa na Uni pod koju Hašani spadaju, najbolje oslikava situacija kada predstavnici Opštine nijesu imali čak ni za gorivo kada je trebalo otići u Beograd na obilježavanje stogodišnjice Ćopićevog rođenja.
Bilo bi lijepo da ovdje đaci dolaze, da vide izvorište tog nekog dobrog duha o kojem je Branko pisao, ali teško da će se to ikada dogoditi, kažu mještani Hašana
Svakog ljeta u Hašane dolaze „Ćopićevi turisti“. Uglavnom vikendom u potragu za Ćopićem u to mjesto dođe po nekoliko porodica.
„A ovdje nemaju gdje ni kafu popiti“, kaže Mile Pejić.
Slobodan Ćopić zna da fotografija ruševine s natpisom „Kuća Branka Ćopića“ kruži društvenim mrežama i izaziva burne reakcije brojnih poštovatelja Ćopićevog lika i djela. Zna za to, ali ne može ništa da učini.
Ljudi, znaš, nemaju granica
Slobodan Ćopić je prepisao 659 kvadrata zemlje u nadi da će Opština Ćopićevo ognjište obilježiti na način na koji je to slavni pisac i zaslužio.
„Zemlju sam ja prenio na opštinu, s ciljem da se napravi kuća i s jednim uslovom da to može biti samo u svrhu neke spomen-kuće“, odgovorio je.
No, godine prolaze, a s kućom se ne događa baš ništa.
Kod Slobodana se zato javlja sumnja je li dobro postupio kada je prenio zemljište.
„Obećavali su, kako se ko smjenjivao u kancelarijama Opštine. Tako je od moje pete godine. Pa više se danas za njega (Branka) drži u Zagrebu, nego što to čini ova vlast ovdje. Ljudi, znaš, nemaju granica“, objasnio je Slobodan.
(lupiga.com)
Bonus video:
