Kada joj je razredni starješina Bimo Harović dao trojku iz fizičkog vaspitanja tada trinaestogodišnja Nikšićanka Stanka Perišić se usprotivila. Smatrala je da je njena realna ocjena petica i to je i rekla Haroviću.
“Tražio je da to dokažem vježbama, ali sam mu rekla da prvo on uradi vježbe, pa ću onda i ja. Bio je iznenađen, ali je pristao. Sve što je uradio, uradila sam i ja. I naravno dobila pet. Od tada je znao da mi da dnevnik da vodim čas”, kaže Stanka Perišić-Vuksanović sa kojom su “Vijesti” razgovarale u njenom stanu na Bežanijskoj kosi, u Beogradu.
Harović, tada trener atletičara “Sutjeske”, vidio je da pred sobom ima djevojčicu talentovanu za sport i odmah je usmjerio na sprinterske discipline, jer je bila mnogo brža od vršnjaka. Imala je 14 godina kada je Harović uvrstio u spisak takmičara za Republičko prvenstvo seniora 1956.
Talentovana učenica opravdala je povjerenje trenera i sa lakoćom oborila seniorske republičke rekorde u gotovo svim atletskim disciplinama u kojima se takmičila.
"Sve rekorde Crne Gore oborila sam iz cuga. Pobijedila sam na trkama na 60, 100 i 200 metara, ali i u skoku u dalj i vis i u bacanju kugle. Samo nijesam u štafeti, mada su u šali govorili ’Stanka će i tu biti prva’, kaže žena koja se i pored činjenice da ima dvoje djece, petoro unučadi i 74 godine ne može nazvati bakom jer bi joj na vitalnosti pozavidjele osobe i dvadesetak godina mlađe.
Jedina trčala bosonoga
Ređala su se takmičenja, ali i Stankine medalje, a posebno će ostati upamćeno prvenstvo Jugoslavije i njeno drugo mjesto i to iz prostog razloga što je bosonoga Nikšićanka stigla do srebrne medalje i tako ostavila iza sebe takmičarke koje su, za razliku od nje, imale posebne sprinterice.
„Nijesu meni trebale sprinterice. Dobro sam ja trčala i bosa. Moram priznati da nijesam mnogo trenirala, to mi je jednostavno bilo urođeno“, kaže Stanka koja potiče iz sportske porodice.
Njen dvije godine stariji brat Nikola - Miki bio je bokser. Imao je 15 mečeva, 14 je riješio nokautom i doživio samo jedan poraz. Sestra Bosiljka, dvije godine mlađa od nje, bila je profesor fizičkog vaspitanja.
Oca Vladimira nijesu zapamtili jer je poginuo u ratu, pa su zbog toga još više cijenili trud majke Draginje da ih samohrana izvede na pravi put.
Nakon osnovne škole Stanka je otišla u Beograd i upisala Srednju fiskulturnu školu, mada priznaje da je privlačila i Domaćinska škola jer je, kaže, znala da je kuhinja čeka šta god da završi.
“Tada me poznati pedagog Aco Marinković ubijedio da postanem član atletskog kluba ‘Crvena zvezda’. Crveno-bijeli dres nosila sam dvije godine”, kaže Stanka.
Raspuste je provodila u Nikšiću i po potrebi branila boje i grada pod Trebjesom, kao što je bilo za vrijeme „Sandžačkih igara“ održanih u Pljevljima 1960. Bila je jedina takmičarka koja je pobijedila u svim disciplinama osim (opet) u štafeti 4x100 metara. „Sandžačke igre“, za koje je Vlade Divac kazao da su nezvanična Olimpijada amaterskog sporta, osnovane su 1953. u Prijepolju i okupljale su takmičare iz Srbije, BiH i Crne Gore.
Jedanaest godina od osnivanja nazvane su Međurepubličke omladinske sportske igre (MOSI).
Nesuđena olimpijka
Na otvorenom prvenstvu Srbije pobijedila je u skoku u dalj i postala kandidat za jugoslovensku reprezentaciju na Olimpijadi u Rimu, 1960. Ali, na XVII Olimpijskim igrama, gdje je nastupilo 120 sportista tadašnje Jugoslavije, koji su se takmičili u 14 sportova, za Stanku nije bilo mjesta.
“Jovičić iz Tuzle bio je protiv toga da budem član reprezentacije i poslali su drugog”, kaže Stanka.
Tada su jugoslovenski reprezentativci osvojili dvije medalje - Branko Martinović se okitio srebrom u rvanju, a fudbaleri zlatom, savladavši u finalu Dance rezultatom 3:1.
Njena sestra Bosiljka otišla je u Sarajevo da se školuje za budućeg pedagoga fizičke kulture i Stanka je tada napustila „Zvezdu“ da bi bila sa njom.
Postala je član „Bosne“ i već 1963. bila proglašena za najboljeg sportistu BiH. Kao član jugoslovenske reprezentacije Stanka je učestvovala na Univerzijadi u Sofiji gdje je osvojila dvije medalje, nakon čega je svrstana među pet najboljih jugoslovenskih atletičarki toga doba.
"Sa ekipom ’Bosne’ išla sam svuda po Jugoslaviji i svuda bila prva. U petoboju sam oborila bosanski rekord. Sve su mi medalje drage, ali one iz Sofije su mi možda najdraže”. Nudili su joj da ostane u toj zemlji.
Atletski dres zamijenila odbojkaškim
Ali, nije ostala. A, nije se dugo zadržala ni u atletici. U jeku karijere „bosonoga rekorderka“ postala je odbojkašica „Bosne“. I to slučajno.
"Sestra i kćerka gazdarice kod koje smo živjele nagovorile su me da sa njima odem na odbojku. Nijesam ni znala da mi to leži. Kada su me vidjeli i saznali da uopšte ne igram odbojku angažovali su me za ’Bosnu’. Tako sam atletski dres zamijenila odbojkaškim. Nije mi žao zbog toga jer odbojka je predivan sport, možda i najljepši“, kaže Stanka čija je unuka Ana Jakšić krenula njenim stopama.
Igra u OK „Crvena zvezda“ i član je kadetske odbojkaške reprezentacije Srbije.
Momak na Baščaršiji vratio dug za šaku u nos
„Bilo je krivo pojedinim mangupima što je Nikšićanka osvojila sve medalje (sportske igre u Pljevljima 1960), pa su nas uveče, na korzou napali i jedan od njih mi je slomio nos. Dobila sam policijsko obezbjeđenje i iako sam kasnije na stadionu prepoznala napadača nijesam to rekla policiji. A, dobro se dobrim vraća. Moja sestra je upisala školu u Sarajevu i prolazeći Baščaršijom neki momci su joj dobacivali. Kada su čuli njen nikšićki akcenat jedan od njih je pitao kako se zove. Saznavši prezime pitao je da li je moja sestra. Kazao je da je on onaj mladić koji me u Pljevljima napao i rekao joj da niko u Sarajevu ne smije da je dira, a meni poručio da mi je vratio dug“, prisjetila se Stanka.
Austrijska dama na filmu
Nakon što se udala, Stanka je prestala da se aktivno bavi sportom. Oprobala se i u folkloru i plesu, čak i u glumi, i očekivano svuda bila dobra.
"U zemunskom ’Teleoptiku’ igrala sam rokenrol. To je ipak bilo doba roka. Partner i ja smo išli na takmičenja i pobjeđivali. Sjećam se da se u Sarajevu snimao film ’Stepa’ i kćerka gazdarice htjela je da bude statista. Majka joj nije dozvolila da ide ako i ja ne pođem sa njom. Otišla sam i slučajno, a meni su se sve stvari u životu desile slučajno, postala sam austrijska dama u filmu. Kada smo muž i ja u Zadru gledali film jedva sam sebe prepoznala. Tako se završila moja filmska karijera“, kaže Stanka.
Supruga Mirka Vuksanovića, koji je bio vojno lice, upoznala je u Sarajevu i ubrzo se za njega udala.
Galerija
Bonus video:
