Od kada je počela sezona pripremanja drva za ogrijev, J. M. iz siromašnog beranskog naselja Talum svako jutro ustaje u pet. Čeka drugara da naiđe po njega automobilom i potom odlaze za Rožaje - da cijepaju drva.
Na pitanje zašto ide za Rožaje, odgovara da je tamo mnogo veća cijena cijepanja drva po metru.
“Ne znam šta se tamo dešava, ali je u Rožajama teško naći nekoga da krati i slaže ogrijevna drva. Tamo cijena po metru kvadratnom ide čak i preko pet eura za cijepanje i četiri za slaganje”, priča mladić.
Ne želi da u poptunosti otkriva identitet: “Nije me sramota, ali ne mora svako da zna da sam primoran ovo da radim”.
Kada odmakne dan i odradi poslove u Rožajama, vraća se u Berane i hvata još neki dodatni fizički posao.
“Ne mogu da izgubim stalne mušterije u Beranama, gdje je cijepanje po metru tri eura, a slaganje dva, do dva i po”.
Tako izgleda njegov radni dan s jeseni, od jutra do mraka.
Ako naleti još neki šleper kod privatnika, za istovaranje, on mu se obraduje i ne izbjegava i to da radi za tri eura po toni.
J. M. je rođeni Beranac, ali nije završio adekvatnu srednju školu i nije imao sreće da nađe stalni posao.
On nije jedini koji to radi, ali je u Beranama taj posao, od kada se u gradu nastanilo oko 4.000 izbjeglica sa Kosova, “rezervisan” za njih.
O tome bez ustezanja i skrivanja identiteta pričaju Arsenije Jovanović (54) i Slavoljub Vulević (48), iz izbjegličkog naselja Balabanda, koji preživljavaju od zarade koju dobiju za cijepanje drva.
Navode da su prinuđeni da se bave tim teškim poslom, iako su lošeg zdravstvenog stanja.
“Više sam gladan nego sit. Novca nemam da kupim ono najosnovnije. Zato sam prinuđen da cijepam drva po gradu i da radim bilo kakve fizičke poslove, kako bi skupio neku crkavicu za goli opstanak”, kaže Jovanović.
On dodaje da je prinuđen da radi, iako je često bolestan.
“Zato mi nije svejedno to što na nas niko ne okreće glavu. Mi na svojoj koži osjećamo dobro onu narodnu - sirotinjo, i Bogu si teška”.
Jovanović priča o tome kako je donedavno živio sa majkom, od njene penzije, ali da su muke počele kada je starica preminula i on ostao bez ikakvih prihoda.
“Kada je počeo rat na Kosovu, majka i ja našli smo utočište u Beranama. Nije ona umrla samo od starosti, nego i od tuge. Sreća je samo što imam krov nad glavom koji su nam sagradili ljudi dobre volje”, kaže Jovanović, dok pokazuje na obližnje zgrade koje je prije desetak godina napravila njemačka humanitarna organizacija “Help”.
On dodaje da je još i dobro dok ima drva da se cijepa, jer mu, kako kaže, poslije toga ostaje da sa ispruženom rukom čeka hoće li mu se neko smilovati i udijeliti milostinju.
Slična je i ispovijest Slavoljuba Vulevića, sredovječnog čovjeka koji živi sa majkom u neselju Balabanda.
Kaže da njihov mjesečni prihod iznosi 60 socijalnih eura.
Ističe da im poseban problem predstavljaju visoki računi za utrošenu vodu i struju koje nijesu u stanju da izmire.
“Sigurno da se osjeća tužno čovjek koji je siromašan i bolestan i koji očekuje svakog trenutka da će mu isključe vodu i struju zbog neplaćenih računa. Ja sam svjestan da treba da platim potrošeno, ali ovdje prosto nemam odakle da izmirim nagomilane dugove.
Niko od nas nije u radnom odnosu, jer mi izgleda nemamo pravo na rad. Zato sam prinuđen da cijepam drva, pa dokle doguram”.
On priča kako su stanari izbjegličkih zgrada sa Balabande u nekoliko navrata od najviših državnih organa i domaćih i inostranih humanitarnih organizacija tražili pomoć, predočavajući da se u njihovom naselju teško živi.
“Niko se iz institucija nije udostojio da nam pruže ruku pomoći i obezbijede humaniji život. Zato ih ponovo pozivamo da nam pomognu barem oko plaćanja naraslih računa”.
Dok njegov vapaj ne stigne na pravu adresu, njemu ne preostaje ništa drugo nego da hvata još koji dan miholjskog ljeta i da cijepa drva.
Bonus video:
