Podatak da tržište hljeba u Crnoj Gori, prema podacima Udruženja pekara "Tradicija", vrijedi 120 miliona eura i da u 900 pekara, picerija i poslastičarnica radi pet hiljada radnika, sudeći prema trenutnoj situaciji, nije dovoljan razlog da se država okrene tom sektoru, podstakne kvalitet i suzbije nelojalnu konkurenciju.
Mnogo veći problem, prema riječima predsjednika Udruženja i vlasnika “Agrovite” Svetozara Radonjića, je sumnjiv kvalitet sirovina od kojih se pravi hljeb.
“Najteža kletva u narodu je kada kažu: 'Dabogda ti se hljeb ogadio'. Ovako kako se radi u zadnje vrijeme smo na pravom putu da nam se hljeb ogadi. Ljudi su zbunjeni zbog lošeg kvaliteta, straha od glutena i genetski modifikovanih prozvoda i ne znaju šta da jedu, a država kao da ne shvata da je proizvodnja hljeba trenutno najvažniji proizvod u zemlji i da je to u vrijeme krize jedini proizvod čija prodaja raste”, kazao je Radonjić.
Pojašnjavajući šta, u stvari, znači kvalitetan hljeb, on je kazao da tu postoji mnogo zabluda.
Radonjić: Kvalitet sirovina od kojih se pravi hljeb je sumnjiv
“Osnovna činjenica je da je dobar hljeb onaj koji se pravi ručno. Crni hljeb, u stvari, ne postoji. Postoji samo polubijeli, a i on se često boji raznim aditivima. Najveći aditiv u specijalnim vrstama brašna je vitamin C, koji može da izazove probleme u organizmu, a najopasniji je vještački kvasac. Hljebovi se farbaju i pregorjelim šećerom ili karamelom”, kazao je Radonjić.
On je naveo da je bijeli hljeb nezdrav iz više razloga, a prije svega zato što na tržištu, takoreći, ne postoji kvalitetno brašno.
“Uvozimo jeftinu pšenicu koja sa sobom nosi dosta negativnosti. Tu prije svega mislim na gluten, genetsku modifikaciju i mogućnost zagađenja raznim bakterijama i buđi. Sreća je što je kod nas toga sve manje i da je to jedna od branši koja ide ka evropskim standardima. Kada je formirano Udruženje pekara, u Podgorici su se mogle kupiti tri vrste hljeba i nekoliko vrsti kifli. Danas imamo 200 vrsta hljeba i peciva, sa tendencijom da budemo u evropskom vrhu”, kazao je Radonjić.
On je naveo da je veliki problem što se hljeb baca, odnosno da ostane neprodato više od 20 odsto proizvedenog. Taj hljeb zavrašava na pijacama kao stočna hrana, a Radonjić je kazao da bi trebalo upozoriti seljake da on nije zdrav ni za tov svinja.
Umjesto analize, mi još gnječimo šakom
Radonjić tvrdi da su za dobar hljeb potrebni kvalitetno brašno i so, voda, ljudska ruka i peć, a po mogućnosti i kvalitetno bukovo drvo.
“Najbolje brašno je tip 850. Ono je najzdravije, ali se teško nabavlja. Integralno brašno se dobija mljevenjem cijelog zrna. Po meni, ono nije dobro, jer te mekinje od ovih sadašnjih pšenica nijesu dobre. Problem je i ponašanje pojedinih mlinara. Pšenica ulazi sa 12 odsto vlage u mlin, a oni je kao peru i onda tako oprana pšenica ima 22 odsto vlage. To je brašno lošeg kvaliteta i od njega se ne može napraviti hljeb jer je mokro. Mi smo prinuđeni da to ocijenimo uzimajući hljeb u šaku i da ga zgnječimo, jer u Crnoj Gori nema laboratorije, a za brašno nijednog stručnjaka”.
Umjesto analize, mi još gnječimo šakom
Radonjić tvrdi da su za dobar hljeb potrebni kvalitetno brašno i so, voda, ljudska ruka i peć, a po mogućnosti i kvalitetno bukovo drvo.
“Najbolje brašno je tip 850. Ono je najzdravije, ali se teško nabavlja. Integralno brašno se dobija mljevenjem cijelog zrna. Po meni, ono nije dobro, jer te mekinje od ovih sadašnjih pšenica nijesu dobre. Problem je i ponašanje pojedinih mlinara. Pšenica ulazi sa 12 odsto vlage u mlin, a oni je kao peru i onda tako oprana pšenica ima 22 odsto vlage. To je brašno lošeg kvaliteta i od njega se ne može napraviti hljeb jer je mokro. Mi smo prinuđeni da to ocijenimo uzimajući hljeb u šaku i da ga zgnječimo, jer u Crnoj Gori nema laboratorije, a za brašno nijednog stručnjaka”.
Bonus video:
