Ministarstvo Održivog razvoja i turizma je u decembru organizovalo javnu raspravu za Nacrt Zakona o životnoj sredini, koji će početkom naredne godine biti raspravljan i u Skupštini Crne Gore. Tim povodom NVO Green Home je analizirala predložene odredbe ovog krovnog zakonodavnog dokumenta koji uređuju se principi, mjere i instrumenti zaštite životne sredine, pristup informacijama, učešće javnosti, finansiranje i druga pitanja od značaja za životnu sredinu.
"Kada je riječ o transponovanju evropske pravne tekovine Zakon o životnoj sredini je prenio veći dio odredbi koje se tiču zaštite životne sredine, međutim vjerujemo da će proći i više godina prije nego se uspostavi njegova adekvatna primjena. Ovo prije svega zbog toga što Zakon u najvećem dijelu formalno prenosi pravila proistekla iz Direktiva i drugih međunarodnih propisa iz oblasti zaštite životne sredine, baveći se načelno i neodređeno mehanizmima sprovođenja i kažnjavanja u slučaju neispunjavanja zakonom predviđenih obaveza", kazala je Nataša Kovačević iz ove NVO.
Prema njenim riječima, zakon previše ostavlja prostora za regulisanje mehanizama zaštite kroz podzakonska akta, pri čemu Ministarstvo održivog razvoja i turizma treba tek pristupiti njihovoj izradi, a suviše generalizovane odredbe Zakona ne daju baš previše smjernica u kom pravcu će se oni razvijati.
Ono što je dodatno očigledno, kako kaže, je da se prilikom izrade zakona isuviše vodilo interesa da se minimiziraju administrativni i drugi troškovi, što nikako ne bi smjelo ići na uštrb adekvatnoj pravnoj zaštiti životne sredine.
"Ovo je slučaj sa organizovanjem monitoringa na nivou lokalnih samouprava koje po prijedlogu Zakona mogu ali i ne moraju sprovoditi monitoring. Polazeći iz prethodnih iskustava, teško da će se neka opština odlučiti da prati stanje nečega za što nije obavezna po zakonu, pogotovo ako joj to pitanje nije od prioritetnog interesa", objašnjava Kovačević.
Ona smatra i da je Nacrtom zakona, novoustanovljeni rok od četiri godine za period izrade izvještaja o životnoj sredini nedopustivo veliki i da godišnja informacija o nacionalnom stanju životne sredine nije dovoljna.
"Na nivou lokalnih samouprava obaveza godišnjeg izvještavanja se isključuje, čime se uskraćuje kratkoročniji uvid javnosti o promjeni kvaliteta i kvantiteta životne sredine, emisije zagađujućih materija i korišćenja prirodnih resursa i sl. Nacrt Zakona mora hrabrije i direktnije da predloži rješenja za povraćaj investicija u životnu sredinu, ustanovljavanje eko fonda u praksi i namjensko trošenje sredstava iz ovog fonda za preventivno djelovanje, sprečavanje, smanjivanje negativnih uticaja i revitalizaciju prirodnih resursa. Pri tom treba izbjeći taksativno nabrajanje zagađenja po principu „zagađivač plaća“ obzirom da su mnoga ostala van regulisanja npr. Ispuštanje zagađujućih materija u vodu, ispuštanje zagađujućih materija u zemljište, uništavanje staništa, vrsta i sl", piše u saopštenju.
Interesantno je, dodaje ona, da je Nacrt Zakona po prvi put prepoznao i time dao važno mjesto obavezama koje su generisane iz međunarodnih ugovora kao što su izvještavanje i realizacija akcionih planova koji proističu iz njih, ali i niza nacionalnih strateških dokumenata kao što su: Nacionalna strategija o klimatskim promjenama, Strategija niskokarbonskog razvoja, Nacionalni plan adaptacije na klimatske promjene i druge.
" Prijedlog Zakona prepoznaje prioritetne ciljeve, mjere i smjernice za zaštitu životne sredine, mjere za integralno upravljanje iz ovih dokumenata, za koje se smo mišljenja da je potrebno otići korak dalje i načelno urediti/dati osnov za mehanizam integralnog sprovođenja obaveza. Zakon takođe mora dati odgovor na pitanje na koji način se uređuje (preventivna) zaštita i kaznene odredbe u slučaju kršenja ciljeva i mjera propisanih u pobrojanim strateškim dokumentima a koje su predmet člana 29. Nacrta Zakona i niza članova koji slijede", istakla je Kovačević.
Prema njenim riječima, među dobrim rješenjima se našao novoustanovljeni institut nacionalne mreže za monitoring koja podrazumijeva da sve stručne laboratorije koje ispunjavaju opšte i posebne uslove propisane zakonom mogu obavljati određene vrste monitoringa.
"Na taj način se otvorilo konkurentno tržište sa više referentnih laboratorija koje će biti u mogućnosti da se dokažu kvalitetnom ponudom a Crna Gora dobije valjanije podatke o životnoj sredini", naglašava Kovačević.
Takođe, dodaje ona, izdvojeni su i definisani poslovi samo pojedinih inspekcija, iako se pitanja životne sredine tiču i raspoređuju na više različitih inspekcija kao što je npr. inspekcija za zaštitu prostora, vodoprivredna, rudarska i sl.
"U daljem nema definisanih kaznenih odredbi za propušteni ili neadekvatni inspekcijski nadzor, kao upravni i upravljački nadzor teritorijalnom jedinicom koji mora biti pozvan na odgovornost i radnje propuštanja kontrole i preventivnog djelovanja u cilju sprečavanje zagađenja. Zakon takođe ne prepoznaje niti priznaje analize referentnih laboratorija koje su akreditovane u zemljama EU a ne i u Crnoj Gori, čime se za ključne ekotoksikološke analize stvara monopol i nemogućnost adekvatnog kontrolisanja i pravno prihvatljive određene analize", zaključila je Kovačević.
Bonus video:
