Zakon o slobodnom pristupu informacijama i dalje mnoge institucije ne doživljavaju kao obavezujući pravni akt, što vodi i neujednačenoj primjeni istog, ali i ugrožavanju prava javnosti da dobije podatke od javnog značaja, poručili su iz Centra za građansko obrazovanje (CGO).
Kako se navodi u saopštenju, CGO je, kroz projekat „Jednake šanse za sve medije u Crnoj Gori?“, uputio zahtjeve za pristup informacijama 251 organu javnog sektora a na njih je pozitivno odgovorilo 169 organa, odnosno 69.64%.
Iz ove NVO su ukazali da su nerijetki primjeri dijametralno suprotnog ponašanja organa javnog sektora u odnosu na identičan zahtjev, a primjetna je razlika i u kvalitetu dostavljenih odgovora i troškovima postupka.
“Sve žalbe koje je CGO podnio Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama su usvojene, ali rješenja ove Agencije u velikom broju slučajeva su ostala neizvršena, s obzirom da ne postoji efikasan metod predviđen Zakonom koji bi osigurao izvršenje rješenja Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama. Odgovori koji su pristizali u roku od 1 dana najčešće su bili od onih organa koji nijesu imali troškova po nijednom od navedenih osnova, dok je prosječno vrijeme čekanja na sve odgovore 180 dana”.
CGO je saopštio da su najduže čekali na odgovore od Opštine Bijelo Polje (292 dana), JP Morsko dobro (106 dana), Odbojkaškog saveza (63 dana), Ministarstva zdravlja (49 dana) i Ministarstva pomorstva (49 dana).
Institucije koje su odgovorile u najkraćem mogućem roku su: Ministarstva prosvjete i sporta; za ljudska i manjinska prava; rada i socijalnog staranja; kulture; unutrašnjih poslova i pravde. Ministarstvo koje se pokazalo najažurnijim, u okviru ovog istraživanja, kako u dijelu poštovanja rokova tako i u cjelovitosti dokumentacije, je Ministarstvo odbrane.
Uprave su u najvećem broju slučajeva blagovremeno odgovarale, kao i fondovi. Kad je riječ o pravosuđu, najažurniji je bio Vrhovni sud koji je odgovorio za 1 dan, ali generalno pravosuđe, po podacima koje je CGO dobio, nije imalo troškova po ovim osnovama. Ažurna je bila i Skupština Crne Gore i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, koji su imali troškova po ovim osnovama.
“Crnu listu” na kojoj su netransparetni organi javnog sektora predvode: Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja (jedino ministarstvo koje nije dostavilo tražene podatke), Glavni grad (jedina lokalna samouprava koja nije dostavila podatke), Univerzitet Crne Gore, Agencija za promociju stranih investicija, Agencija za imovinu Bar, Rukometni savez Crne Gore, Košarkaški savez Crne Gore i Atletski savez Crne Gore.
Javna preduzeća, svakako, prednjače kad je riječ o neažurnosti ali i nepoštovanju Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Uglavnom su veoma brzo odgovorili oni koji nijesu imali troškova, a među značajnim oglašivačima koje je tim CGO-a identifikovao, odgovorili su Morsko dobro, Elektroprivreda Crne Gore, Monteput, Hemomont, Ulcinjska rivijera…. Nikada odgovori nijesu stigli iz jednog broja značajnih oglašivača, poput JP Aerodromi Crne Gore, a, stoji u saopštenju, “ostaje i pitanje zašto se novac poreskih obveznika troši na ovaj način od nekog ko je faktički monopolista”. Slična je situacija sa Poštom Crne Gore, Željezničkom infrastrukturom Crne Gore, Luka Kotor AD, itd.
CGO vjeruje da je važno istaći i one koji su se odlučili na kršenje Zakona, skrivajući informacije od javnog interesa, a koji su identifikovani kao oni koji ulažu u medije i srodne subjekte. Činjenica da neki od obveznika Zakona o slobodnom pristupu informacijama odbijaju da dostave informacije budi sumnju da postoji ozbiljan razlog zbog kojeg se ide u svjesno kršenje ovog Zakona odnosno procjena da će neko u tom organu imati više štete ako se podaci objave nego ako se Zakon prekši.
Bonus video:
