U varoši, koja je nekad bila prepoznata po desetinama zanatskih radnji, ostalo je svega pet-šest zanatlija.
Kolašinci su godinama prinuđeni da za uobičajene zanatske usluge idu do Mojkovca, Bijelog Polja ili Podgorice. U srednjoj školi tvrde da, bar prema rezultatima anketa koje se rade u završnim razredima osnovne škole, gotovo niko od mladih ljudi nije zainteresovan da nauči zanat, pa ti smjerovi upisnom politikom nijesu ni predviđeni. Lokalna vlast je nekoliko puta, obećavajući, pomoć i poslovni prostor, pokušavala da u grad privuče znatlije, ali ni to nije urodilo plodom. U takvoj situacjiji, jedna Kolašinka je vidjela šansu za sebe. Nakon skoro 18 godina nastojanja da zaradi za život radeći razne poslove, poslije završene gimanizije, tridesetšestogodišnja Kristina Bulatović shvatila je da je zanat ono što voli, ali i posao koji će joj donijeti pristojnu mjesečnu zaradu. Tim prije što u Kolašinu nije bilo krojačice koja se redovno time bavi, sugrađani su njenu odluku dočekali sa oduševljenjem. „Radila sam razne poslove. Krojenjem i prepravljanjem garderobe bavila sam se iz hobija i sve sam to ručno radila. Prije nekoliko godina, dok sam živjela u Podgorici, upoznala sam tamošnju vrsnu šnajderku. Kako je mene taj posao zanimao, a njoj trebala pomoćnica, počela sam da dolazim kod nje i ubrzo ispekla zanat“, kaže Kristina. Prošla je i obuku u projektu GTF „Žensko preduzetništvo“. Kroz taj projekat dobila je i dvije mašine, jednu za šivenje, a drugu za obradu. Prostor koji koristi za radionicu je zajedničko vlasništvo stanara jedne poslovne zgrade. Ne plaća zakup, ali zauzvrat održava ulaz zgrade. „Radim od 8 do 14 sati. Imam dovoljno posla, taman koliko treba. Da je manje ne bi valjalo, da je više ne bih stigla da uradim. Cini mi se da su u Kolašinu jedva dočekali nekog ko radi ovaj posao. Ljudi se stalno žale na nedostatak zanatlija. Kažu da im mnogo fali obućar, jer se u ovim vremenima krize i odjeća i obuća prepravljaju i popravljaju.“ „Mislim da su u ovoj situaciji kada je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje toliko mnogo i visokobrazovanih ljudi, zanat jedino rješenje. Kvalitetan ručni rad će se sve više cijeniti i ponovo vrednovati. To je izlaz za mnoge žene koje imaju vještine, ideje i kreativnost. Male sredine poput kolašinske ostaju bez zanatlija i tu treba tražiti šansu za stabilan posao i solidnu zaradu“ Kristina preporučuje i djevojkama, da bez obzira čime namjeravaju da se bave i šta da studiraju, nastoje da nauče jedan zanat. Na taj način, tvrdi ona, uvijek će imati hljeb u rukama. Smatra i da roditelji treba djeci da razbiju predrasude o zanatima i da ih forsiraju da upisuju zanatske smjerove. „Naravno, neophodno je prvo, voljeti svoj posao, a onda se trudti i da se maksimalno kvalitetno obavlja. Nije lako raditi s ljudima, ali neizostavno cijeniće vas i vrednovati vaš rad kada vide energiju i pošten odnos prema onome što radite. Tada je i zarada zagarantovana“, kaže Kristina.
Bonus video:
