Ni 15 godina nakon nesreće u kojoj su, bez krivice i bez zaštite, u NATO bombardovanju nastradali njihovi najbliži, porodice poginulih na Murinu još nijesu dočekale pravdu. Sud je nedavno odbio njihovu žalbu, zbog čega porodice nastradalih ukazuju da se ispostavlja da niko nije kriv što njihovi najbliži više nijesu među živima.
Dragica Bošković, čiji je četrdesetšestogodišnji brat Vukić Vuletić jedan od šestoro stradalih na Murinu, kaže da je nepravda koju trpe porodice stradalih nepodnošljiva i neobjašnjiva.
“Nekoliko godina nakon nesreće, nezadovoljne odnosom države, sudu su se obratile unesrećene porodice. Dvije od njih su zakasnile, pa je tužba odbijena kao neblagovremena. Ostali su dobili na sudu da im se isplati odšteta. Samo jedna porodica je iskoristila tu presudu i uspjela da naplati odštetu. Ostale su nastavile da se sude jer je država u međuvremenu uložila žalbu na tu presudu”, kaže Bošković za “Vijesti”.
Početkom ljeta Vrhovni sud je presudio u korist države, koja se branila time da nije bila u ratu, pa su tri porodice ostale bez zaštite i obeštećenja.
“Po toj presudi ispalo je da je na Murinu stradao samo jedan čovjek, a ne šest. Od toga je mnogo gore da za to sada niko nije kriv. Svakako je suvišno naglašavati da nama ne smeta to što je jedna porodica uspjela da naplati obeštećenje, nego što makar ta pravda nije pripala i ostalim porodicama. Ko to ima pravo da pravi razliku među žrtvama i, što je još bolnije, da stvara sliku da niko nije kriv za njihovu pogibiju. Jesu li oni bili krivi što su se slobodno kretali u svom mjestu i što ih niko nije upozorio na opasnost”, ističe Dragica Bošković.
Ona kaže da će se porodice stradalih na Murinu ovih dana tužbom obratiti Apelacionom sudu.
Na Murinu su tog 30. aprila 1999. godine stradali djeca Miroslav Knežević (1985), Olivera Maksimović (1986), Julija Brudar (1989) i njihove komšije Vukić Vuletić (1953), Milka Kočanović (1930) i Manojlo Komatina (1927).
Bošković: Ovakav odnos države vrijeđa porodice poginulih
Dragica Bošković kaže da je ogorčena odnosom države.
“Država samo ponavlja da ona nije bila u ratu. A je li bila obavezna da ljude upozori na opasnost. Ili je bilo dovoljno to što je navodno na opasnost upozoravano sirenom u Plavu. Kako su nesrećni ljudi na mostu u Murinu mogli čuti sirenu iz Plava, udaljenog desetak kilometara. Takav odnos države vrijeđa porodice stradalih. Kakav je odnos države prema porodicama govori i to što je kćerka mog brata, koja još nije bila đak kada je izgubila oca, za vrijeme osnovne škole dobijala državnu stipendiju mjesečno deset eura. Niko ne želi tu nesreću da mjeri novcem i taj gubitak niko ne može nadoknaditi, ali i to pokazuje odnos prema tim porodicama”, naglašava Bošković.
Galerija
Bonus video:
