Drevna tehnika

Mačevanje sa morskim stvorenjima

Brz, precizan zamah desne ruke u kojoj je ribarski mač - kurćela, i riba ili ukusni glavonožac, već su ubijeni. Završili su u borsi koju vješti ribar nosi na leđima
124 pregleda 6 komentar(a)
Ažurirano: 06.07.2014. 14:03h

Noć. Mrkli mrak, bonaca i kao ulje mirna površina mora. Nikoga nema na obali sa koje u more upravo zalazi samo jedan čovjek. Pali se svjetlost u njegovoj lijevoj ruci i obasjava plićak što ga čovjek gazi, zalazeći u more do iznad koljena.

Polako neznanac kreće plićakom uz obalu, nastojeći da svojim pokretima što manje para i remeti kao ogledalo glatku površinu vode.

Ispod nje, u tami koju polako „probija“ njegova lampa, leži plijen - cipoli, guljoči, sipe, pokatkad marmara ili mala orada.... Brz, precizan zamah desne ruke u kojoj je ribarski mač - kurćela, i riba ili ukusni glavonožac, već su ubijeni. Završili su u borsi (vreći) koju vješti ribar-mačevalac, nosi na leđima.

Prethodna scena nešto je što se prethodnih stoljeća često moglo vidjeti u Boki, posebno u Tivtu. Plitke i nježno položene obale većeg dijela Tivatskog zaliva, bile su idealno lovište za ljude koji su ovdje razvili jedan originalni, drevni način ribolova - takozvano ribanje pod ukres (pod luč - baklju koju su koristili prije nego što su izumljene garbitne i električne svjetiljke).

Nije to bio način da se neko obogati od velike lovine, već izuzetno težak, mukotrpan pokušaj umornog bokeškog težaka da, nakon čitavog rada u polju, maslinjacima i vinogradima, iskoristi „slobodno vrijeme“ i umjesto da zasluženo odmori u krevetu, noću ovako pokušava da na trpezu svoje porodice, narednog dana iznese malo ribe, ili po koju sipu, odnosno raka.

Ribanje pod ukres, odnosno ribolov korištenjem mača - kurćele kako ga zove lokalno stanovništvo, nešto je što je danas gotovo izumrlo u Boki. Drugdje na Jadranu ovaj je način ribolova gotovo nepoznat, dok se njime u zalivu danas još jedini aktivno i redovno bavi Tivćanin Branko Božinović.„Strast prema ribanju pod ukres u meni je probudio moj stric koji je bio jedan od najboljih lokalnih ribara ovom metodom“, priča ovaj službenik Opštine Tivat koji uveče u toplijim mjesecima godine, redovno sa mačem u jednoj i lampom u drugoj ruci, obilazi plićake na nekoliko još rijetkih nedevastiranih djelova tivatske obale.

Kao i njegovi prethodnici iz ranijih stoljeća i desetljeća, i Branko koristi isti osnovni alat - metalni polukružni mač dužine oko metra, takozvanu kurćelu, izrađenu od prekovanog žejeznog obruča neke stare drvene bačve za vino.

Na nogama su mu stare crevlje (cipele), da bi zaštitio tabane od uboda i rana jer valja gaziti kroz plićak bogat oštrim kamenjem, ježevima, ostacima slomljenih školjaka, ali nerijetko i stakla ili žice kao modernih nusprodukata ljudi koji more doživljavaju samo medijumom za kupanje i deponijom za bacanje smeća.

„Crevlje, naravno, trebaju biti probijene na stranama, da voda lakše iz njih izlazi. U lijevoj ruci nosim petrolejsku lampu kojom osvjetljavam more u blizini i otkrivam plijen, kao i male osti jer se neke vrste lovine sa njima mogu jednostavnije i lakše ubiti nego kurćelom koja je osnovni alat i koju nosim u desnoj ruci. Na leđima mi je borsa za lovinu i to otprilike je sve što vam je potrebno za ovu vrstu ribanja“, kaže Branko Božinović.

Za razliku od drevnih predaka koji nisu imali tu vrstu luksuza, već su sve radili pješke, Branko na ribanje pod ukres odlazi svojom malom plastičnom barkom, dovoljno malom da je može laktom, gurati pored sebe u plićaku i na nju nasloniti dio opreme i ulova kada se umori, a na barci je i nešto veći plinski ferao od onoga što ga može nositi u ruci.

„Dobro je i to što i na provi barke imam mjesto za limenku piva da se okrijepim kad ožednim!“- dodaje uz smijeh, ističući da je njemu danas ipak mnogo lakše nego nekad starima, zato što kada završi sa lovom, uđe u barku, presvuče se u suvu i toplu odjeću i sa upaljenom pentom na krmi, začas se vrati kući.

„Stari to nisu mogli - pješke su iz kuće odili do pozicije, pješke su teren u moru obilazili, i pješke se, onako mokri, umorni, a nerijetko i dobro promrzli vraćali doma, jer se nekad ovako ribalo i usred zime.

Trebalo je to izdržati - ruke su tom čovjeku bile satima uzdignutre i odvojene od tijela, te opterećene teretom - u jednoj je nosio cetilenu (staru lampu na garbit) sa dva bekuća (dizne) i male osti, a u drugoj kurćelu. Sa kurćele i sa osti kapalo je po njemu more, niz leđa mu se u gaće iz borse, slivalo sipino crnilo, noge mu je žuljao pijesak koji se nekupio u crevljama", objašnjava neobični ribar koji je od svojih predaka naslijedio i dvije kurćele kojima on sada bije ribu.

„Mnogi mladi čuju za ovo što radim mi pokažu interesovanje da probaju, ali to nije baš lako jer treba biti vješt i umjeti da 'čitaš' i prepoznaješ znake koje ti šalje priroda"

Brankov omiljeni teren za ribanje pod ukres je ostrvo Stradioti - našoj javnosti poznatije kao Sveti Marko. Sada pusto, a nekada puno stranih turista, Francuza koji su ovdje ljetovali u naturističkom naselju „Cluba Mediteranee“, ostrvo Sveti Marko konfiguracijom svoje obale idealno je za ribanje pod ukres.

„Meni treba četiri sata da, krećući sa jedne tačke ostrva, ga potpuno „zaokružim“ i obiđem ga, lagano gazeći kroz plićak. Sada to radim sam, a nekada sam to radio čak u prisustvu jednog broja turista jer su Francuzi koji su odmarali na ostrvu, bili izuzetno znatiželjni i htjeli su da iz prve ruke vide što ja to zapravo radim. Oni bi, da me ne uznemiravaju i tjeraju mi plijen, lagano prvo išli obalom i pratili me, a kada su shvatili da tako ne mogu ništa vidjeti, okuražili su se i ušli u more iza mene i gledali kako lovim.

To je za njih bila jedinstvena atrakcija koju su dugo prepričavali, posebno trenutke kada mač padne u vodu i ubije kakav veći komad ribe“, prepričava Branko, prisjećajući se uz smijeh, nevjerice jednog Italijana, ribara koji se slučajno zatekao u Tivtu i kojeg je Božinović sreo pri povratku sa ribanja pod ukres. Italijan nikako nije vjerovao da je nekoliko kilograma ribe i sipa u Brankovoj borsi ulovljeno mačem, već je mislio da Božinović i njegov tadašnji partner u lovu kurćelom, profesor, kapetan duge plovidbe Ilija Milović, sa njim šegače.

„Mnogi mladi čuju za ovo što radim mi pokažu interesovanje da probaju, ali to nije baš lako jer treba biti vješt i umjeti da 'čitaš' i prepoznaješ znake koje ti šalje priroda. Desi se tako ponekad da me potencijalni učenik slijedi u gaženju plićakom i već digne nogu da je spusti na dno, a ja ga moram upozoriti da ostane tako mirno i da to ne čini, jer će zgaziti sipu koja se sakrila baš na mjestu gdje bi on koraknuo“, naglašava Božinović, dodajući da su se neki od „te mlađarije ipak, već zarazili ovim načinom lova“ pa ne sumnja da će se drevna tradicija očuvati.

Za uspjeh u ovoj vrsti ribolova, osim vještine i iskustva koje se vremenom stiče, presudni su mrak, da se u ribolov pođe na početku plime, te da mjesec bude „onaj ribarski, što tanji“.

„Potrebna je besprekorna tišina i to je nešto u čemu ja možda i najviše uživam loveći pod ukres. To je način života, više nego što je sam ribolov - tako neposredan dodir sa prirodom, mir, tišina, mrak i more je nešto što se riječima ne da opsiati, već se treba doživjeti.

Nažalost, moderna urbanizacija i način života učinili su da je terena za ribanje kurćelom sve manje jer se gradi na svakom pedlju obale, a tišinu zrikavaca i pjevanje slavuja kojeg si nekada mogao čuti u gluvo noći sa obale, sada više ne čuješ od basova disko i tehno muzike sa raznih otvorenih šankova“, ne bez doze sjete kaže ovaj interesantan čovjek.

„Ovo nije komercijalni ribolov, već vrlo 'siromašan' pa ulov najčešće i ne bude više od kila-dva ribe na noć"

Branko ističe da malo ko može vjerovati koliko je mač - kurćela efikasan način da se ubije riba. Iako to nije oštar, već relativno tupi alat, samo jednim kratkim trzajem kurćele i udarcem po ribi, plijenu se slomi kičma, te se riba odmah izvrne trbuhom na površinu. Najčešća lovina, pored sipa, su cipoli, trigle, pokoja manja orada ili marmara, grujevi, mali škrpuni, jegulja, veliki guljoči, rijetko po koja hobotnica ili ćabra.

„Ovo nije komercijalni ribolov, već vrlo 'siromašan' pa ulov najčešće i ne bude više od kila-dva ribe na noć. Ja sam znao uloviti i do osam kila cipola ili tridesetak sipa na noć, ali se ponekad desi i da u borsi, na povratku doma, ne bude ništa. Stari su naši ribali sa kurćelom zato što su morali naći način da doprinesu prehrani porodice, a ja danas to radim iz zadovoljstva, iz ljubavi prema onima koji su me ovom naučili. To me i obavezuje - da tradicija ne umre”, zaključuje posjednji aktivni bokeški ribar sa mačem, Branko Božinović.

Galerija

Preporučujemo za Vas