gradske legende

Ulcinjanin koji čisti žvakaće gume sa trotoara i trgova voli svoj posao

“Zovem se Osman Leskovac, imam 58 godina i idem u pedest i devetu. Žvakaće sam počeo da čistim prije 20 godina evo na mjestu gdje me sad vidiš"
288 pregleda 14 komentar(a)
Osman Leskovac, Foto: Samir Adrović
Osman Leskovac, Foto: Samir Adrović
Ažurirano: 20.02.2019. 06:17h

Postoje ljudi koji čiste ulice, fabričke hale, sportske dvorane, bioskope i pozorišta ili kancelarije, kuće i stanove. Postoje i oni koji čiste akvarijume sa ajkulama, kaveze sa lavovima ili jezerca sa aligatorima. Ali samo Osman Leskovac (58) iz Ulcinja čisti fleke žvakaćih guma sa šetališta i trotoara.

“Zovem se Osman Leskovac, imam 58 godina i idem u pedest i devetu. Žvakaće sam počeo da čistim prije 20 godina evo na mjestu gdje me sad vidiš”, jasno i glasno kaže Osman dok ispred “Holegra” na Pristanu rašpama čisti fleke od žvakaćih guma. Osman živi od socijale od 63,5 eura, pritisla ga je i bolest ali je ostao onakav kakvog ga znaju Ulcinjani - vedar i duhovit.

“Imao sam ja i pomoćnika, ali ova finansijska situacija nije baš kako treba pa nijesam mogao da ga angažujem. Ajd' da su dali 400 ili 500 eura, pa da podijelimo, ali šta imamo dijeliti od 100 eura”, otkriva Osman koliko ga je Opština platila da očisti trotoar od Male rive do Holegra. Čisti već osam dana, a trebaće mu još sedam.

“Zavisi od vremena, ali i raspoloženja. Vikendom ne čistim jer ova omladina šeta pa da im ne smetam. Ostalim danima sam tu po četiri do pet sati”, priča Osman. Kaže da je rođen na Pristanu i da je tu proveo cijeli život.

“Imao sam ja i pomoćnika, ali ova finansijska situacija nije baš kako treba pa nijesam mogao da ga angažujem. Ajd' da su dali 400 ili 500 eura, pa da podijelimo, ali šta imamo dijeliti od 100 eura”

“Odem do Opštine i kažem im da mi uplate ako imaju para. Ako ne, da smo zdravo. Tu su uvijek dobri ljudi sa Pristana koji imaju osjećaj za ono što radim - vlasnici restorana Cano Karamanaga, braća Katane i braća Cungu uvijek me časte po pet ili deset eura i piće. Tu su i ostali koji mi donose slatkiše, jela, sokove i vodu”, kaže Osman i prelazi na tehniku.

Objašnjava da su rašpe izrađene od čelika i da na kraju imaju tzv. pločnik, koji je naoštren brusom.

“Ova teža rašpa bolje skida veće fleke, lakša je za manje. Kad god mogu nju koristim da se i ja manje umorim. To su mi napravili drugovi, bez para. Napravili bi mi i pedeset i dvije, ali su mi dosta ove što imam”, kaže Osman. Pošto pomoćnika nema, mora sam i da čisti. Zato je tu i metla. Da bi pribor bio kompletan, Osman sa sobom nosi i jednu krpu.

“Moram da je nosim jer bih golom rukom na željezo, dobio žuljeve”, kaže tiho da ga ne čuje Pristandžija i njegov prijatelj Amir Resulbegović koji je u međuvremenu stigao da ga bodri.

Osman je omiljen lik bojanskih ribara.

“Pomažem im da prodaju ribu, nekad im je i očistim. Uvijek me časte”, kaže on.

Živi na poluostrvu Suka, gdje bi trebalo da počne da se gradi hotel “Jadran”. Zbog toga, on i još 12 porodica, koji žive u montažnim barakama, jedva čekaju da počne ranije dogovorena izgradnja stanova za njih.

“Ako bog da, da što prije pređemo u tvrde stanove. Istrunusmo u onim kolibama. Tako mi boga, sramota me da umrem jer gdje ljudi da dođu i daju ruku. Sve je počelo da se ljulja i ne daj bože neki jači vjetar da dune, po Možuri bi nas kupili”, kaže Osman i vraća se na priču o svom zanatu.

“Šta će biti kad ja umrem? Kome da ostavim alat kad neće niko da radi”, pita se.

Ulcinjani znaju da je Osman prvoklasni kuvar i da još bolje pjeva.

Očigledno je da će ostati upamćen po rašpama...

Ako bog da, da što prije pređemo u tvrde stanove. Tako mi boga, sramota me da umrem u kolibi. Sve se ljulja, ne daj bože vjetra po Možuri bi nas kupili

I one ministre treba ovako

Vidiš kako ove rašpe čiste? Evo, ovako bi i Milo trebalo da očisti Vladu od ministara, da ne ostavi nijednog”, kaže Osman dok se Resulbegović osmjehuje. Na opasku da tada premijer ne bi mogao sam da radi, Osman ima odgovor. “On neka ostane. To je junak, može on”, kaže Osman.