Da se ne zaboravi

Sedam decenija od zatvaranja fašističkog logora na Mamuli

Logor Mamula postojao je sve do kapitulacije Italije, a logor na Prevlaci do 2. oktobra 1943. godine kada su ga Njemci raspustili
262 pregleda 5 komentar(a)
Mamula, Foto: Slavica Kosić
Mamula, Foto: Slavica Kosić
Ažurirano: 14.09.2013. 13:43h

U organizaciji SUBNOR-a Herceg Novi danas su preživjeli logoraši, njihovi potomci i saborci građani posjetili ostrvo Lastavica i utvrđenje Mamula na ulazu u Bokokotorski zaliv i položili cvijeće na spomen obilježje stradalim, u znak sjećanja na dan kada je prije 70 godina rasformiran kazamat i logor Campo Mamula.

Po naredbi italijanskog admirala Šestog armijskog korpusa Renco Dalmaza u tvrđavi Mamula, sagrađenoj polovinom 19 vijeka, osnovan je 30. marta 1942 godine logor Nummero 11. U njemu su zatavarani antifašisti, ratni zarobljenici i civili iz Crne Gore, istočne Hercegovine i Hrvatske, uglavnom iz južne Dalmacije.

Prva na Mamuli zatočena je grupa od 56 žena i djece iz Gornjeg Morinja, čije je selo 20. marta 1942. godine zapaljeno a mnogi njegovi mještani pobijeni. I mještane Pobora, iznad Budve, odakle je na Mamulu dovedeno 104 žena, djece i staraca, zadesila je slična sudbina. Među njima je bio i tada osmogodišnji Ivo Marković, koji je bio zatočen sa četri brata, majkom, sestrom, njenom djecom i tetkom.

Marković nije mogao doći, ali je na skupu pročitano njegovo dirljivo pismo.

Kroz logore na Mamuli i na Prevlaci prošlo je 2.332 ljudi od kojih je 50 umrlo od gladi, a oko 80 je osuđeno na smrt i pogubljeno. Od ukupnog broja zatočenika - 72 su bila iz Bileće, 110 iz Budve, 107 iz Dubrovnika, 25 iz Gackog, 10 iz Imotskog, 159 iz Ploča, 109 sa Korčule, 356 iz Kotora, 43 iz Makarske, 67 iz Mostara, 18 iz Nevesinja, 122 iz Tivta, 182 iz Trebinja, 80 iz Vrgorca, a najviše je u logoru bilo zatočenika iz Herceg Novog - 871. U teškim uslovima, hladnoj i memljivoj tvrđavi, bez hrane, preživljavalo se sa kriškom hljeba dnevno i kašikom tečnosti koja je trebalo da bude čorba, pa su se zatvorenici razbolijevali a najčešće od tifusa.

Među zatvornicima bio je i Nedjeljko Zorić nosilac Partizanske spomenice 1941. i ambasador u penziji. On je kao pripadnik pokreta otpora bio osuđen na doživotnu robiju.

“Naš oružani ustanak od početka novembra 1941. do kraja maja 1942. podignut je u tada najjačoj ratnoj luci na Jadranu, zaposjednutoj vojnom i civilnom vlašću Kraljevine Italije, koja punih šest mjeseci ne uspjeva da povrati svoju vlast na najvećem ruralnom dijelu te svoje najistočnije Pokrajine", rekao je Zorić i dodao da ovoj činjenici nije dato adekvatno mjestu u fenomenu Drugog svjetskog rata, kazao je Zorić I pozvao boračke organizacije da iniciraju ispravljanje te nepravde u istorijskoj faktografiji.

Logor Mamula postojao je sve do kapitulacije Italije, a logor na Prevlaci do 2. oktobra 1943. godine kada su ga Njemci raspustili. Šest dana po kapitulaciji Italije, u posljednjem trenutku prije dolaska Njemaca, logor na Mamuli je rasformiran, a prevoz logoraša organizovan je brodićima do Luštice i Rosa, a odatle za Zeleniku.

Na skupu su govorili i predsjednik SUBNOR Herceg Novi Mihailo Kilibarda i u ime boraca Trebinja predsjednik tamnošnje organizacije boraca Slavko Šanjević .

Na Mamuli je zasađena i maslina mira koju već treću godinu donose mještani Luštice.