Priča o uspjehu

Kako je napravljen "Savardak", kultni restoran na sjeveru Crne Gore

Šćepanovići vjeruju da svaki posao u koji se uloži trud i ljubav, ali u kojem se i gleda unaprijed, mora da uspije
1023 pregleda 17 komentar(a)
Ažurirano: 24.08.2013. 18:48h

Građenje "Savardaka", jednog od najaktuelnijih i najpoznatijih restorana na sjeveru Crne Gore, Zoran i Behija Šćepanović počeli su prije 22 godine, pozajmljenim novcem za 500 kg cementa.

Toliko je trebalo da se izgrade temelji u obliku kruga, na kojem je kasnije nikao objekat pokriven slamom, vjerna kopija savradaka u kojima su stotinama godina živjele porodice toga kraja.

Sve građevinske radove na objektu su završili Zoran i Behija, tokom zime, dio po dio, uz mnogo napora

Odluku da pravi restoran na poljani, na pola puta od grada do malog sela Rijeka Mušovića, prije nego što je i otvoren Ski- centar „Jezerine“, do kojeg se sada stiže tom saobraćajnicom, komšije i prijatelji Šćepanovića su dočekali s podozrenjem i podsmijehom.

"Ovaj dio se zove Biočinoviće i na mjestu gdje je sada restoran bilo je smetlište i kamenjar. Ništa okolo. Mislili su da sam lud. Još kada su saznali da ću graditi savardak bilo je i čuđenja i podsmijeha. Nijesam se obazirao. U djetinjstvu sam spavao u jednom savardaku i ostalo mi je to u sjećanju kao prelijepo iskustvo. Želio sam da napravim i ja jedan, a ideja za restoran je došla kad sam saznao da će se na Bjelasici graditi ski-centar. Znao sam da je to dobra ideja, nije me mnogo zanimalo šta drugi misle o tome. Jedino novca nijesmo imali”, priča Šćepanović za “Vijesti”.

Nacionalni restoran „Savradak“ je, ubrzo po otvaranju, postao pretijesan za sve koji su željeli da ručaju ili večeraju u nesvakidašnjem enterijeru

Problem je bilo i nabaviti slamu za pokrivanje objekta. To je i sada velika teškoća, jer se mora ići čak do Peštera. U januaru 1991. godine, primili su i prve goste. Te zime, gotovo istog dana, počeo je da radi i Ski-centar „Jezerine“.

"Od otvaranja do danas imamo na meniju svega nekoliko nacionalnih jela, među kojima su kačamak, cicvara i meso na seljački način. Od inventara u kuhinji kada smo počeli imali smo samo šporet na drva, rešo i bojler čija je zapremina svega pet litara. Često se dešavalo da moramo prati suđe usred zime na izvoru u blizini resorana. U kuhinji je radio Zoran, koji je usavršio spremanje jela koje smo nudili, a ja sam posluživala. Tako je bilo 10 godina. Bez obzira na sve, ono na čemu smo od početka insistirali je kvalitet, to jest pripremanje jela kao da to radimo za svoju porodicu od provjerenih namirnica. Tako je i sada kada imamo savremenu kuhinju, opremljenu svim potrebnim aparatima”, objašnjava Behija.

Na Novosadskom sajmu su dobili nekoliko medalja

Nacionalni restoran „Savradak“ je, ubrzo po otvaranju, postao pretijesan za sve koji su željeli da ručaju ili večeraju u nesvakidašnjem enterijeru, okruženi starim alatkama, drvenim posudama i ostalim predmetima bez kojih se nekada nije mogla zamisliti svakodnevica u seoskim domaćinstvima na sjeveru.

"Bilo je dana kada smo pripremali po 150 porcija kačamaka. Krompir za kačamak, kada smo očekivali gužvu, ljuštili smo po cijeli prethodni dan. Turisti su ubrzo zavoljeli ovo mjesto i preporučivali ga svojim prijateljima. Nikada nijesam platio ni jednu reklamu u medijima. Nema potrebe za tim. Nedavno su ovdje, recimo, došli Izraelci, kojima su njihovi prijatelji preporučili da dođu u Kolašin i pojedu kačamak u „Savradaku“. Prijetelji, koji su ovdje bili prije dvije godine, su im na papiru napisali svega nekoliko mjesta koje preporučuju u Crnoj Gori. Među našim gostima najmanje je Kolašinaca”, pričaju Šćepanovići.

Nikada nijesmo izigravali gazde ni uzimali kredite

Iako se minulih par godine prihod prepolovio, vlasnici „Savradaka“ smatraju da ekonomska kriza ne može bitnije uticati na stabilnost njihovog posla

Dok su se u Kolašinu masovno otvarali, ali ubrzo i zatvarali restorani i kafane, vlasnici „Savradaka“ uspjeli su da sačuvaju stabilnost posla i dovoljan broj gostiju.

„Nikada nijesmo izigravali gazde. Najlakše je uzeti kredit otvoriti objekat, zaposliti ljude i sjedjeti po cijeli dan ne radeći ništa i dičiti se činjenicom da si vlasnik nečega. Ubrzo se pokaže da to sada ne može tako funkcionisati. Naša cijela porodica radi. Imamo dva radnika u kuhinji, ali i dalje smo i nas dvoje po cijeli dan u objektu. Važno je to i za naše goste, ali na taj način stalno kontrolišemo kvalitet svoje usluge”, kaže Zoran.

Naporan rad pobjeđuje krizu

Proširenje posla, kako kažu, sada ne planiraju. Prije deset godina sagradili su u blizini restorana i brvnaru sa nekoliko apartmana, ali i dalje najviše prihoda donosi „Savardak“.

U međuvremenu, oko restorana niklo je i elitno turističko naselje. Nekada potpuno neatraktivna lokacija pored seoskog puta, postala je primamljiva za mnoge.

Vlasnici kuća oko „Savradaka“, koji su prethodno bili stalni gosti tog objekta, tvrde da su se za kupovinu placa na tom dijelu odlučili prije svega zbog restorana.

Iako im prijaju mnogobrojne nagrade i pozivi na sajmove turizma, Šćepanovići kažu da im je najvažnije da gosti budu zadovoljni i da se vrate, ali i da preporuče svojim prijeteljima.

Iako se minulih par godine prihod prepolovio, vlasnici „Savradaka“ smatraju da ekonomska kriza ne može bitnije uticati na stabilnost njihovog posla.

Među prvima su u Kolašinu prepoznali da turistima treba, prije svega, da ponude ono što je autentično kolašinsko i to se isplatilo.

"Dvije decenije standardnog kvaliteta i naporan rad cijele porodice mogu pobijediti ekonomsku krizu”, smatraju Šćepanovići.

Galerija

Preporučujemo za Vas