CRNCI I CRNOGORCI

"Bogami sam znao da smo crni, ali toliko, ne"

Kako je general Savo Burić reagovao kada je na Sremskom frontu ugledao Ulcinjanina Riza Šurlu, čiji sin Mario priča o precima...
1486 pregleda 21 komentar(a)
Ažurirano: 21.02.2019. 06:21h

Ulcinjanin Mario Šurla (51) je oženjen, otac dvoje djece i nezaposlen. Ima kratku, kovrdžavu kosu i visok je skoro dva metra. U mladosti je igrao košarku, kasnije se bavio fotografijom, a danas pomalo ribari sa prijateljima. Njegov otac Rizo bio je vrhunski fotograf i po svom duhovitom i šmekerskom karakteru, ostavio snažan pečat u novijoj istoriji Ulcinja, posebno Pristana gdje je imao fotografsku ranju. Mariov djed Said bio je sluga ulcinjskog velikaša Noš Prenke u Štoju. Početkom prošlog vijeka sanjao je slobodu kao i većina njegovih crnih sunarodnika. Sloboda je došla kasnije, osvojio je Rizo za sebe i svoje potomstvo...

“Naravno da sam slobodan čovjek. I moj otac je veći dio života imao potpunu slobodu. Djed je bio nešto kao poluslobodnjak, jer je u Štoju kod Prenke radio, obrađivao i čuvao imanje ali je imao vremena i da se bavi ribolovom”, kaže Mario.

Said i Rizo pripadaju čistokrvnoj lozi afričkih crnaca koji su vjekovima iz afričkih zemalja dovođeni u Ulcinj da služe. Mario ima nešto svjetliju put od svog oca i djeda što je posljedica mješovitog braka Riza i mještanke Nade. I Mariova djeca, Anđela (26) i Stefan (22) imaju svjetliju put od njega budući i da je supruga Helena bjelkinja. Neke sljedeće generacije loze Saida Šurle, nesumnjivo, imaće potpuno svijetlu put. Tako će vremenom nestati posljednja enklava crnaca na ovim prostorima...

Sve je počelo davno- još prije dolaska Turaka, u vrijeme kada su ulcinjski gusari imali tijesne veze sa gusarima Alžira, Malte i Tunisa

A sve je počelo davno- još prije dolaska Turaka, u vrijeme kada su ulcinjski gusari imali tijesne veze sa gusarima Alžira, Malte i Tunisa. Gusari su dovodili crnce iz tih i još nekih afričkih zemalja i prodavali ih bogatim Ulcinjanima da ih služe. To je posebno bilo izraženo u XVII i XVIII vijeku, kada su ulcinjski gusari bili strah i trepet Mediterana. Prof. dr Đurđica Petrović (1927-2003), redovni profesor Filozofskog fakulkteta u Beogradu i jedan od najznačajnijih etnologa druge polovine XX vijeka, u svom ekspozeu, naslonjenom na istraživanja naučnika Tihomira Đorđevića i afrikanologa Aleksandra Lopašića, ističe da je Ulcinj 1706. godine raspolagao sa 120 brodova velike nosivosti dok je u cijeloj Boki u isto vrijeme bilo samo 20. Petrović navodi da je u Ulcinju 1878. bilo oko 100 kuća crnaca. Toliki broj Afrikanaca, prema njenim navodima, bio je rezultat prestiža ulcinjskih velikaša jer je veći broj posluge značio i veću reputaciju familije. U svom radu, Petrović podsjeća da su ulcinjski pomorci i poslije 1878. nastavilli trgovinu robljem sve do balkanskih ratova i da su poznata imena petoro trgovaca iz tog perioda. U nekim istorijskim aktima pominje se i dobrovoljni dolazak crnaca, poput poznate crnkinje Zahre iz Sudana koja se udala za Ulcinjanina Hadži Halil Ficija, koji je tada bio major u turskoj vojsci.

Skoro niko od crnaca koje su ispitivali i sa kojima su razgovarali Đorđević i Lopašić, nije znao odakle je porijeklom.

Mario kaže da je razlog tome što su crnci u Ulcinj dovođeni mladi i umirali mladi, tako da je rijetko šta moglo da se prenese sa koljena na koljeno.

Svi crnci koji danas žive u Ulcinju, kako kaže Mario, direktni su potomci njegovog djeda, ali su on, njegov sin Stefan i bratanić Renato, jedini potomci sa muške strane.

Ulcinjski crnci prezimena su uglavnom dobijali po porodicama u kojima su služili i živjeli. Tako je bilo i sa Marijevom familijom.

Rizo sa bratom od strica Dželjom

“Rizo mi je govorio da su naši preci služili kod ulcinjske familije Šurla. Otuda nam i prezime. Rizo je kasnije uz Šurla dodao i Arap kao drugo prezime. Njegov brat Dželjo i bratanić Džani prezime Šurla, zamijenili su prezimenom Arap. Ja sam zadržao samo Šurla kao uspomenu na našu prošlost”, priča Mario.

Profesor Petrović u svom radu ističe da su crnci prezimena gospodara uzimali zato što nijesu znali svoja, budući da su u Ulcinj stizali mladi. Tako je kako piše, sluga Ibrahim Mehmed Ukošata uzeo prezime od svog gazde, kapetana Smaila Ukošate. Petrović navodi da su slobodni crnci imali prezime Arap, koje na turskom predstavlja oslobođenog roba. Marijev brat od strica, pokojni Džani, ispričao je Lopašiću da su prezime Arap njegovom ocu dali vojnici dok je služio vojni rok. Džani je tada rekao da je njegov otac to prihvatio jer je Šurla bilo prezime njihovih gospodara.

Mario je zadržao prezime Šurla i zbog toga se ne kaje.

“Zašto bih, prezivao se Arap ili Šurla svakako sam slobodan čovjek, samo nezaposlen”, kaže on uz smijeh.

Sa druge strane, prema kazivanju pojedinih Ulcinjana, crnci koji su kod nekih mještana bile sluge, sa njima su dijelili i radost i tugu. Da se prema njima nijesu odnosili kao prema robovima svjedoči i to što su im velikodušno davali svoja prezimena, koja su oni koristili i kada bi počinjali nove, samostalne živote.

Mario trenutno živi crnogorsku zbilju i dijeli sudbinu svojih prijatelja i komšija koji se bave ribolovom- kriza je učinila svoje i sa radnih mjesta oduvala i one sa višom školom od trećeg stepena građevinske struke, što je on završio. Ni njegovo djetinjstvo nije se razlikovalo od djetinjstva bijelih vršnjaka. Zato se izborio Rizo, koji je prve dječačke, a kasnije i momačke dane i godine proveo u Hrvatskoj, ne zato što je on htio, već zato što su to htjeli drugi.

Porodica Šurla sredinom prošlog vijeka

“Riza su sa šest godina poveli u Dubrovnik, kod bogatog trgovca Đuste Težaka ali ne da bi radio već zbog atrakcije. On ga je čuvao, hranio i školovao. Kasnije je kod Težaka radio u tamošnjoj kafani 'Dubrovnik' kao pomoćni radnik. Život ga je potom odveo prvo u Zagreb, gdje je radio kao konobar u hotelu 'Esplanada', a potom i u beogradskom 'Mažestiku'”, priča Mario očev životni put. Za vrijeme rata, Rizo je u Beogradu radio kao fotograf da bi se 1944, prijavio za Sremski front, gdje je i bio ranjen. Iz tog vremena, postoji anegdota kada je Rizovu četu obišao general Savo Burić, a njega našao na straži.

Nešto mu nije bilo jasno, pa je prišao Rizu i pitao ga kako je i odakle dolazi.

“Iz Crne Gore”, kao iz topa odgovorio je Rizo.

“Bogami sam znao da smo crni, ali ovoliko, ne”, ispričao je Mario kako je Burić, takođe Crnogorac iz Danilovgrada, kroz šalu odgovorio njegovom ocu.

Poslije rata, Rizo se vratio u Ulcinj. Radio je kao konobar u “Jadranu” a 1952. otvorio fotografsku radnju kao porodični biznis. Za dvadeset godina nikla je radnja na Pristanu, ispod prvih zidina Starog grada. Tu je Rizo svakog dana uzimao svoj fotoaparat i odlazio na posao. Nada je ostajala u radnji. Mještani pričaju da su sa Rizom svi htjeli da se slikaju.

Mario je škrt na riječima kada govori o popularnosti svog oca

“Bio je atletski građen, zgodan. Svi su sa ljetovanja htjeli da ponesu neku uspomenu, a Rizo je svima udovoljavao. Bio je kao magnet”, ispričalo je nekoliko mještana reporteru “Vijesti”. Tako je po Evropi krenula priča o ulcinjskim crncima.

Mario je škrt na riječima kada govori o popularnosti svog oca.

“Nemoj mi majku nervirati. I ona će to čitati”, odgovara na pitanje da li je Rizo bio magnet za žene, kao što pričaju mještani. Ni o sebi neće da govori.

“Pusti sad to”, kaže.

Rizo u Dubrovniku, gdje je bio atrakcija

Petrović piše da su se crnci ženili isključivo crnim djevojkama, već dovedenim u Ulcinj ili onima koje su stizale brodovima. Prema tradiciji iz njihovog zavičaja, bračna veza sa djevojkama koje nijesu bile tamnopute smatrana je grijehom. Led su probili upravo Rizo i njegov brat Dželjo. Rizo se 1961. oženio Nadom, a Dželjo Senkom iz Mostara. Iza Riza koji je preminuo 2002, ostala je supruga Nada, sin Mario, kćerka Anita, godinu mlađa od brata i četvoro unučadi. Anita živi i radi u Beogradu. Udata je za Zorana Grbovića i ima dva sina, Luku i Danila.

Petrović u svom radu iz 1973. potvrđuje da svi crnci nijesu cijelog života bili sluge već i da je bilo slobodnjaka- tako su dvojica bili kapetani na sopstvenim brodovima, dok su se ostali bavili zemljoradnjom. Crnci, kako piše, nikad se nijesu bavili zanatima osim dvojice - Rizo kao fotograf i Jusuf Šepateje kao mehaničar.

I Mario se bavio fotografijom- u početku je radio kod oca, a kasnije se osamostalio.

“Kako je bilo? Rado se sjećam tih vremena. Bilo je sjajno. Imali smo posla sve do 2003. Tada je stalo”, sjeća se Mario. Više se i ne bavi fotografijom.

“Možda i bih, ali kako kad nam je 'Morsko dobro' uklonilo radnju sa Pristana”, kaže on.

Od pravih crnaca, danas u Ulcinju živi samo Rizova sestričina File koja se udala za Albanca Kastratija

Etnolozi su konstatovali i da su ulcinjski crnci bili razvijeni i snažni ljudi, odvažni i hrabri. Međutim, djeca iz mješovitih brakova, kako navodi Petrović, osim svjetlijeg tena imala su i ublažene fizičke karakteristike crnaca. Uprkos novom ambijentu i uslovima života zadržali su svoje izvorne karakateristike poput bezbrižnosti, naklonosti ka muzici, ritmu i zabavi i ljubavi prema porodičnom životu.

Od pravih crnaca, danas u Ulcinju živi samo Rizova sestričina File koja se udala za Albanca Kastratija, sa kojim ima dva sina, Šućuriju i Rešida.

U Ulcinju žive i potomci druge Rizove sestre, Cele koja se poslije rata udala za muslimana Stankovića, Fiza Nadira i Pupi.

Naravno, tu je i Mariova majka Nada.

Rizo sa sestrama

Ulcinjski crnci neiscrpna su inspiracija brojnih istoričara, naučnika, pisaca, novinara... O njima je napisano na tone istražiteljskog materijala, veliki broj naučnih radova, a svoje mjesto našli su i u svim knjigama koje se bave prošlošću Ulcinja. O njima je pisao i ulcinjski novinar i publicista Mustafa Canka u nedavno publikovanoj knjizi “Ulcinj u osmanskoj imperiji”.

Pukovniče, pobrkali su i poslali nam Amerikanca

Mario je vojsku služio u Beloj crkvi, a potom u Beogradu. Kada je dobio prekomandu, dok je čekao da ga pozovu, vodnik koji je bio u hodniku brzo je otrčao do pukovnika. “Druže pukovniče, ovi sa prekomandom su nešto pobrkali.

Izgleda da su nam poslali akademca iz Amerike”, kazao je vodnik sav zadihan. Pukovnik je tražio da ga odmah dovedu.

“Kada sam ušao i predstavio se, počeo je da smije. Ispričao mi je šta mu je vodnik rekao. Ne mogu da se sjetim da li mi je rekao da zna Riza ili da je čuo za njega. Svejedno, nesporazum je bio riješen”, ispričao je Mario zgodu iz vojske.

Na Arapskoj poljani proslavljan Bajram

Slobodni crnci okupljali su se u u Pinješu, na mjestu Arapsko polje. Petrović navodi da su tu oni igrali svoje igre sa štapovima i jagnjećim kostima. Slobodnjaci su se okupljali i u kafani 'Trumo', odnosno Arapskoj kafani, gdje su vlasnik i posluga bili isključivo crnci.

“Ne sjećam se toga, ali znam iz priča da se tu proslavljao Bajram. Nekad je na tim veseljima bilo i do 300 ljudi. Bilo je svega, ali se alkohol nije služio”, prisjeća se Mario očeve priče. Ulcinjski crnici bili su islamske vjere, a i danas je većina potomaka Saida Šurle zadržala islam.

Lopašić je u svojim istraživanjima sredinom prošlog vijeka otkrio da su ulcinjski crnci zadržali neke običaje koji potiču iz Afrike ili Arabije poput ožiljaka na licu. Ti ožiljci označavali su socijalni položaj i pripadnost plemenu- jedan ožiljak značio je da je neko sa sela, a dva iz grada.

Crnogorac sam, nego šta

Ulcinjski crnci bili su privrženi novoj domovini. Poznati ulcinjski novinar i hroničar Aleksandar Janinović ulcinjske crnce zvao je crnim biserima, jasno asocirajući da Ulcinj ima nešto što nema nijedan drugi grad. On je u jednom od svojih brojnih zapisa iznio detalje razgovora sa Rizom Šurlom, koji je tada već bio na izmaku životnog puta. Rizo mu je tada rekao da je greška što su ga u knjizi „Deseta krajiška brigada“, u kojoj se navodi da je ranjen 23. decembra 1944, nazvali Afrikancem.

“Ni ja, a ni moj otac nijesmo Afrikanci. Neki naši davni preci su otuda došli. Ali ja sam Crnogorac. Tako se osjećam i tako sam se stalno i izjašnjavao”, rekao je tada Rizo. I Mario kaže da ne može biti ništa drugo. “Pa Crnogorac sam, šta drugo”, odgovara Mario na pitanje kako se on izjašnjava.

“Ni ja, a ni moj otac nijesmo Afrikanci. Neki naši davni preci su otuda došli. Ali ja sam Crnogorac. Tako se osjećam..."

Dijelio i autograme

Mario je jedno vrijeme trenirao i za “Budućnost”, baš kad je glavnom gradu Crne Gore američka ekipa koledža iz Vičite u prijateljskim i revijalnim mečevima pokazivala kako se igra košarka u Americi. Mario, tada osamnaestogodišnjak, nije igrao, ali je odmah nakon turneje Vičite u Titogradu održan turnir “Novosti” na kome su, osim domaćina, učestvovale i ekipe “Bosne”, “Partizana” i “Crvene zvezde”.

Mario je trebalo da mijenja jednog od braće Ivanović. Na zagrijavanju pred utakmicu, sjeća se Mario, prvo je Arsenije Pešić slomio tablu prilikom zakucavanja. “Odmah potom, tablu sam slomio i ja. Pošto je domaćin imao samo jednu rezervnu tablu, morali smo da čekamo dok iz male sale ne skinu drugu. Obukli smo trenerke i izašli dok organizator ne postavi table”, sjeća se Mario još jedne komične epizode iz svog života.

“Kada smo se vraćali, odjednom se oko mene okupilo nekoliko djevojaka tražeći autogram. Valjda su mislili da sam iz Vičite. Ja sam sa zadovoljstvom prihvatio ulogu zvijezde i počeo da dijelim autograme dok trener nije došao i bijesno me otjerao na parket”, priča Mario.

Galerija