Vejsel Muković 35 godina ne zna šta je sa djevojčicom koju je spasio

"U kanalu pored puta tada sam primijetio djevojčicu kojoj su bile dvije-tri godine. Bila je skoro gola, samo u gaćicama. U rukama je držala bocu piva"
100 pregleda 0 komentar(a)
Vejsel Muković, Foto: Aida Sadiković
Vejsel Muković, Foto: Aida Sadiković
Ažurirano: 12.03.2012. 08:12h

Sedamdesetpetogodišnji Vejsel Muković više od tri decenije želi da sretne ženu kojoj je, dok je bila mala djevojčica, prije 35 godina praktično spasio život.

"Te male uplašene okice iz tog perioda kao da me i danas odnekud posmatraju, i neću se smiriti dok se ponovo ne sretnemo", rekao je Vejsel.

Daleke 1975. ili godinu kasnije, kao radnika „Gornjeg Ibra“, posao ga je odveo na Turjak u sječu građe. Na oko 50 metara od tunela, Vejselove kolege su otišle u šumu, a on se vratio po alatku koju su zaboravili.

"U kanalu pored puta tada sam primijetio djevojčicu kojoj su bile dvije-tri godine. Bila je skoro gola, samo u gaćicama. U rukama je držala bocu piva. Nikada neću zaboraviti taj preplašeni pogled. Plačući je nemoćno izgovarala 'tata, pivo', sjeća se Vejsel.

Otac je desetoro djece. Najveću bol kod njega izaziva to što mu je najstariji sin ostao neoženjen.

"Koliko srce izgara u molbi da on osnuje porodicu, toliko želim da sretnem i upoznam neznanu ženu kojoj sam spasio život, da saznam ima li porodicu, kako živi, je li srećna", rekao je Vejsel.

Dan koji se pamti

Kada joj je prišao, uzeo je u naručje, a djevojčica je počela da vrišti. Nije znao šta dalje da radi. Pozvao je poslovođu koji mu je savjetovao da ostavi dijete, jer su roditelji, najvjerovatnije u blizini, pa će doći po nju.

"Nijesam mogao to da učinim, jer sam se plašio da djevojčica možda ne bi preživjela, a sa tim ne bih mogao da se nosim. Ponio sam je uz planinu. Stigli smo do katuna na Skrivenoj. U jednom od njih je boravio Rade Đukić sa porodicom.

Pitao sam da nije neko od komšija izgubio dijete, ali on nije znao ništa o tome. Ni oni ni ja nijesmo znali šta da radimo", sjeća se Vejsel.

Pozvao je poslovođu koji mu je savjetovao da ostavi dijete, jer su roditelji, najvjerovatnije u blizini, pa će doći po nju

Nahranili su djevojčicu i ogrnuli odjećom. Ona je, iako majušna, osjećala sigurnost u rukama svog spasioca.

"Nikada neću zaboraviti taj pogled koji je i zahvaljivao i molio, i koji je pričao cijelu jednu priču koju nijesam umio da protumačim. Kada sam djevojčicu htio da predam Radetovoj ženi, ona je vrištala, nije htjela od mene.

Uprkos grču koji sam osjećao, ostavio sam je kod Đukića i vratio se na posao. Nije to bio običan radni dan, bio je to dan koji se zauvijek urezao u moje sjećanje i promijenio mi život na neki način", ispričao je Vejsel.

Odgovornost koju je osjećao prema nejakom djetetu čija je sudbina na trenutak bila u njegovim rukama, natjerala ga je da se vrati kod Đukića. Oni su obećali da će dijete ponijeti u policiju.

Otac došao po djevojčicu

"Poslije dvadesetak dana Rade Đukić je došao u Rožaje da me potraži. Ispričao mi je da je po djevojčicu dan nakon nestanka došao otac, te da je porodica, navodno, željela da me upozna. Međutim, prošlo je oko 35 godina, ali me više niko nije potražio, ni Rade ni porodica djevojčice. Ja se još nadam tom susretu", rekao je Vejsel.

Njega od djevojčice, danas žene, dijeli tridesetak kilometara koliko ima između Rožaja i Berana i oko 35 godina sjećanja i želje da sazna da je bar djelićem usrećio jedan život.

Kako je djevojčica iz Berana stigla do planine? Da li je istinito ono što je Vejsel načuo, da ju je „otac poslao u prodavnicu po pivo, a neko je usput uzeo sa ko zna kakvom namjerom, pa se pokajao i ostavio je“?

"Ne znam kako je dospjela na Turjak, ne znam čak ni kako se zove. Čuo sam da je jednom došla u Rožaje da me traži, da je obećala da će to učiniti ponovo, da je udata, ima porodicu. Drago mi je zbog toga, jer sam, možda, doprinio da uopšte bude živa. Još ako je istina da je tako, biću srećan.

Dan u kojem ću saznati istinu čekaću do smrti, kao i moja familija. Mnogo je pitanja na koje priželjkujem odgovore. Tom susretu bih se obradovao koliko i ženidbi pedesetogodišnjeg sina", rekao je Vejsel.

Kako je djevojčica iz Berana stigla do planine? Da li je istinito ono što je Vejsel načuo, da ju je „otac poslao u prodavnicu po pivo, a neko je usput uzeo sa ko zna kakvom namjerom, pa se pokajao i ostavio je“? Šta bi bilo da je nije spasio? Samo su neka od pitanja koja muče Vejsela.

Ako ikada i sretne neznanku, sumnja da će dobiti odgovore. Ali će bar znati da je živa i zdrava i umiriće misli koje ga muče duže od tri decenije.

Bonus video: