zanat izumire

Opančarska radnja na izdisaju: Seljani radije nose patike

Opančar Kerović kaže da je od tog zanata dobro živjelo više starovaroških porodica - Taljanovići, Alivodići, Kunice i Đečevići
172 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 21.02.2019. 14:44h

Opančarska radnja Ferida Kerovića (54) na Trgu Božane Vučinić, jedina je radnja u Podgorici gdje se još mogu kupiti originalni crnogorski opanci.

Kerović tvrdi da je stečaj porodičnog biznisa izvjestan, jer sela u okolini Podgorice su gotovo bez stanovnika, a preostali seljani imaju nove navike i radije nose patike.

Kerović kaže da je od tog zanata dobro živjelo više starovaroških porodica - Taljanovići, Alivodići, Kunice i Đečevići.

Prije svjetskog rata opančarska radnja Kerovića nalazila se na Trgu slobode.

Građevinski bum je izostao, a zanat broji posljednje dane. Sve je gotovo, samo potpis i pečat", rekao je Kerović, napomenuvši da ima i jedna radnja u Tuzima.

Prije svjetskog rata opančarska radnja Kerovića nalazila se na Trgu slobode.

Opanci od goveđe kože i opute

U toku rata porodica Kerović se sklonila u Skadar, a 1945. godine vratila u Podgoricu.

"Čekali smo pet godina da sudskim putem vratimo porodičnu kuću u koju se u međuvremenu uselila druga familija. Đed Hasan Cano radio je do 1957. godine, a otac Rifat je nastavio porodični posao zajedno sa stricem Halidom", rekao je Ferid.

Do 50-ih godina prošlog vijeka opanci su izrađivani od debelog donjeg dijela goveđe kože i opute – prepleta od kožnih vrpci, a nakon toga od kamionskih guma i vojničkih čizmi. Recept više nije tajna.

"Skidali smo krampone sa vojničkih čizama, kožu potapali u mlaku vodu, držali neko vrijeme pod presom, a kasnije sastavljali komade kože i tako pravili opanke. Prve verzije opanaka bile su sa kaišom, a na vezice počele su se praviti prije četiri decenije, vjerovatno u vrijeme kada su se na vojnom otpadu mogle kupiti vojničke čizme", rekao je Kerović.

Opančarska radnja Kerovića imala je u „zlatno“ doba 15 pomoćnih radnika, a, prema riječima Kerovića, sada sve postižu dva opančara koja zajedno imaju oko 160 godina.

Kerović se sjeća redova ispred radnje, a danas imenom zna sve mušterije.

"Jednog ponedjeljka otac je prodao 99 pari opanaka. Tačno se znalo. Krajem aprila i u septembru izdizalo se na planinu, a opanke su kupovale čitave porodice. Pravili smo male opanke za djecu. Dobro se živjelo... Par opanaka za jagnje. U to vrijeme bilo je živo u ovom dijelu grada. Sjećam se da su seljani iz Lješanske nahije, Kuča i Bratonožića ostavljali stvari u našoj radnji. Odlazili bi na pijacu, pa se vraćali, a naš magacin je uvijek bio pun cegera. Ponekad, neko uzme tuđi ceger, pa sljedećeg pazarnog dana, ponedjeljka, vrati tuđe, a traži svoje. Takođe, sjećam se magaradi sa tovarima drva ispred radnje. Tovar nije mogao imati pola metra drva, ali vjerovatno su tako zarađivali nešto novca. Sve se promijenilo, a od stalnih mušterija ostala je komšinica koja kupuje opanke za starog oca", rekao je Kerović.

Noge se ne znoje u opancima

Prednost opanka u odnosu na drugu vrstu obuće, ističe Kerović, jeste da se noga ne znoji, a opanak prijanja za kamen. Najbolji materijal za opanke se nabavljao na vojnom otpadu, a, kako je kazao Kerović, prerađivale su se vojničke čizme i kamionske gume.

Cijena para opanaka u radnji je 25 eura, a kandidata za šegrta nema.

Cijena para opanaka u radnji je 25 eura, a kandidata za šegrta nema.

Sve do 1995. godine Kerović je radio u Aluminijskom kombinatu, ali je automobilska nesreća promijenila njegov život, a višak slobodnog vremena natjerao da potraži dnevnu obavezu.

"Iako nema posla, dolazim u radnju svaki dan. Navrate i komšije trgovci. U istom redu je frizerska radnja, dvije kafane, pitara, ćevabdžinica, fotografska radnja i može se reći da sa tako raznovrsnim društvom nije dosadno", rekao je Kerović čiji se bračni status nedavno promijenio nabolje, svakako...

Galerija