Pljevaljska pivara

Od "pljevaljskog" ne ostade ni pjena

Početak proizvodnje piva u najsjevernijoj crnogorskoj opštini vezuje se za 1889. godinu
217 pregleda 7 komentar(a)
Ažurirano: 10.03.2013. 17:37h

Većina Pljevljaka, naročito mlađih, vjerovatno nikada nije čula da je u njihovom gradu prije jednog vijeka postajala pivara, a podatak da se u njoj 29 godina neprekidno točilo pivo iznenadiće čak i najveće ljubitelje tog omiljenog pića.

Početak proizvodnje piva u najsjevernijoj crnogorskoj opštini vezuje se za 1889. godinu, kada je austrougarska vojska, koja je bila stacionirana u Pljevljima, počela da gradi savremenu pivaru. Jedan od pivarskih pogona bio je izgrađen na mjestu gdje je kasnije podignuta Upravna zgrada ranijeg Poljoprivredno - trgovinskog kombinata ( PTK ), a u kojoj su sada smještene direkcije trgovinskih preduzeća “Prehrana”, “Napredak” i “Feniks ”.

Zgrada je bila izgrađena od cigle, a zidovi u prizemlju su bili debeli dva metra i, za razliku od gornjih spratova, izdržali su bombardovanje njemačke vojske 1944. godine. Glavne prostorije pivare bile su ukopane dublje u zemlju, a iznad njih su podignuta dva sprata.

Sa donje strane zgrade nalazili su se tuneli gdje se odvijao proces zrenja piva, bazen za vodu, toranj za ječam, a u tu su bile smještene pivnica i kancelarija. Pored zgrade pivare je bila sušionica za ječam. Bila je napravljena od kamena koji je kasnije iskorišćen za izgradnju poznate pljevaljske kafane “Koreja” na Jaliji.

Jedno od buradi u kome je čuvano pivo, u dvorištu Dragaševića

Upravna zgrada Pljevaljske pivare bila je smještena u glavnoj gradskoj ulici u kući poznatog ugostitelja i trgovca Relje Dragaševića, koja je nešto kasnije srušena. Proizvodnja piva nije bila nimalo lak posao, pa su osnivači morali da uče tehnologiju spravljanja od kolega iz drugih pivara. Veliku pomoć pružio im je Čeh Johan Vajdiš koji je pomogao da se obezbijede neophodne mašine koje su u to doba bile jedne od savremenijih, a radnicima pivare prenio znanje i iskustvo o osnovnim elementima pivarskog zanata iz svoje zemlje, koja je jedna od vodećih u proizvodnji piva.

Obrada sirovine bila je mašinska, a ječam koji se koristio za spravljanje piva bio je poznate sorte herta i sijao se u pljevaljskom polju i okolini. Reljin najmlađi sin Diko, profesor fizičke kulture u penziji, prisjeća se priča koje je o pljevaljskoj pivari slušao od oca i starije braće.

“Vlasnici pivare davali su zemljoposjednicima besplatno sjeme ječma, s obzirom na to da su ona koja su oni koristili bila nekvalitetna, a jedino što su od njih zahtijevali bilo je da svoje tržišne viškove predaju pljevaljskoj pivari. Hmelj je u Pljevlja dopreman sa strane, najvjerovatnije iz Slovenije”, kaže Dragašević.

Pivara je godišnje proizvodila oko 2.000 hektolitara piva, što nije bilo dovoljno, s obzirom na to da je interesovanje za pljevaljsko pivo bilo veliko, a kapacitet fabrike ograničen. Prema kazivanju starijih Pljevaljaka, najveći potrošač piva bio je austrougarski garnizon koji u tom periodu nalazio u Pljevljima. Znatne količine piva prodavane su u Prijepolju, Priboju, Novoj Varoši, Bijelom Polju, Beranama, Andrijevici, Čajniču, Goraždu i Foči, a transport od Pljevalja do tih gradova obavljao se konjima.

Dešavalo se da trgovci iz tih krajeva u Pljevljima ostanu i po nekoliko dana čekajući da dođu na red da kupe nadaleko čuveno pljevaljsko pivo. Poslije povlačenja austrougarskog garnizona iz Pljevaja 1908. godine, pivara je prestala da radi, a proizvodnja je obnovljena četiri godine kasnije, odmah nakon oslobođenja Pljevalja od turske vlasti 1912. godine.

Diko Dragašević kaže da je početkom 1918. godine pivaru kupio Lazo Šećerović, imućni pljevaljski trgovac, sa izvjesnim Veselinčićem iz susjednog Prijepolja. “Nedugo zatim, Šećerović je od svog poslovnog partnera otkupio njegov dio i postao apsolutni vlasnik pljevaljske pivare.

Relja Dragašević

Pivara je u pogonu bila sve do 1919. godine, ali sve to vrijeme radila je smanjenim kapacitetom. Sedam godina kasnije, 1926. Šećerović je dio svoje imovine, uključujući i pivaru, prodao mom ocu, ali nakon tog perioda proizvodnja u njoj više nikada nije obnovljena”, objašnjava Dragašević.

On navodi da je njegov otac vrijednu imovinu Šećerovića kupio na kredit koji je podigao kod neke od tadašnjih banaka, a posljednju ratu isplatio je 1946. godine. Nakon kupovine, novi vlasnik je zgradu izdao pod zakup Sarajevskoj pivari koja u njoj nije više proizvodila pivo, već je u tom prostoru skladištila svoje, koje je u buradima dopremala iz Sarajeva. Novo pivo smještano je u metalna burad od pet hiljada litara, a jedno takvo bure i dalje stoji u dvorištu kuće Reljinih sinova i koristi kao ostava za drva. Diko kaže da je prvi salto izveo upravo sa ovog bureta, dok je bio student Pedagoške akademije.

“Pivo je na ploči, kako su je tada zvali i koja je po priči korišćena za hlađenje, prodavao Pljevljak Jefto Radović, a magacioner je bio izvjesni Sako, čijeg se prezimena niko ne sjeća”, prisjeća se Dragašević. Prema njegovim riječima, nakon rata imovina je nacionalizovana, a država je Reljine nasljednike djelimično obeštetila.