PRomjena strategije

Burić: Univerzitet umjesto u nauku uložio u stanove

Na našem Univerzitetu postoji ogromno teorijsko znanje, ali se nedopustivo malo primjenjuje
168 pregleda 15 komentar(a)
Ažurirano: 24.12.2012. 23:30h

Ako se uskoro radikalno ne promijeni razvojna strategija, većina zaposlenih na Univerzitetu će brzo doći u zonu siromaštva, pa će morati da prodaju svoje stanove da bi pokrili elementarne životne potrebe. A to bi bio žalostan kraj jedne neuspješne razvojne strategije Univerziteta, ocijenio je profesor Mašinskog fakulteta dr Milorad-Mišo Burić.

Burić je, u razgovoru za "Vijesti", kazao da je Univerzitet CG prije desetak godina trebalo da odvoji dio novca od prodaje zemljišta - za nauku i razvojne projekte koji bi u periodu od pet godina dali visokoprofitabilne proizvode za svjetsko trzište.

"Mogli smo onda da formiramo firme u mješovitom vlasništvu koje bi, uz odgovarajuće povoljne kredite, za narednih nekoliko godina razvili proizvodnju za svjetsko trzište, uspješno vraćali uložena sredstva, a dio profita ulagali u dalji razvoj", naglasio je Burić.

On je na Univerzitetu preko 30 godina i autor je projekata, projektovanih mašina i priznatih patenata iz oblasti čeličnih i aluminijskih konstrukcija.

Koliko, po Vašem mišljenju, sada vrijedi Univerzitet CG u svjetskim okvirima? Po nekim rang-listama nijesmo ni u prvih 10.000.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka Univerzitet se razvijao dosta brzo i kvalitetno. Primali su se mladi, kvalitetni kadrovi koji su uglavnom uspješno stasavali u nastavno osoblje

Na našem Univerzitetu postoji ogromno teorijsko znanje, ali se nedopustivo malo primjenjuje. A znanje je najvažniji resurs koji u razvijenom svijetu privlači i objedinjuje ostale resurse i tako se stvara profit i renome.

Zbog toga se u razvijenom svijetu znanje jako cijeni, a firme vrednuju prije svega po tome u kolikoj mjeri mogu da ostvare intenzivan održivi razvoj. Mi, nažalost, nemamo velikog iskustva sa takvom praksom i, što je još gore, ne cijenimo dovoljno primjenu znanja, tj. stvaralaštvo. Na našem Univerzitetu i prilikom izbora u nastavna zvanja daleko se više cijeni visoko teorijsko znanje kroz objavljene radove, nego njegova primjena.

Zašto mislite da je to tako?

Zato što nemamo svijest o značaju pronalazaštva za razvoj društva. Zato se kod nas uskoro ne može pojaviti jedan Bil Gejts koji je na osnovu svog primijenjenog visokostručnog znanja postao drugi najbogatiji čovjek na svijetu i do sada dao u humanitarne svrhe preko 29 milijardi dolara.

Kako biste opisali stanje na Univerzitetu Crne Gore?

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka Univerzitet se razvijao dosta brzo i kvalitetno. Primali su se mladi, kvalitetni kadrovi koji su uglavnom uspješno stasavali u nastavno osoblje.

Na mnogim fakultetima se vodilo računa o primjeni znanja u privredi, koja je u tom periodu bila puno jača i zdravija nego danas. Tada se duže studiralo, ali je znanje diplomiranih studenata bilo znatno kvalitetnije. Na primjer, naši inžinjeri su se jako cijenili i dobro snalazili i na radu u inostranstvu jer su ovdje dobijali široko i kvalitetno znanje. Nekako sa početkom primjene Bolonjske deklaracije počela je i jača stagnacija na Univerzitetu.

Zašto?

Kod nas je normativni dio Bolonjske deklaracije veoma sistematično i praktično do detalja definisan, evidencija procesa nastave podignuta na viši nivo, vrijeme studiranja skraćeno i sistem nastave postao više efikasan, ali su efekti ovakve nastave lošiji.

Prvo, zato što je nedovoljan broj nastavnika i naročito saradnika u odnosu na broj studenata, a drugo što postoji nedovoljna količina praktičnih znanja u odnosu na teorijska.

Hoćete da kažete da je samo to uticalo na stagnaciju Univerziteta?

Ne, nego i neadekvatna koncepcija njegovog razvoja. Uspjeh u razvoju nekog univerziteta se prije svega postiže kontinuiranim zapošljavanjem velikog broja mladih talentovanih kadrova i njihovim uključivanjem u nastavu i razvojne projekte koji donose nove profitabilne proizvode na svjetskom tržištu i stalno povećanje profita, znanja i renomea univerziteta.

Finansijska sredstva dobijena od ovih projekata se ulažu u nove kvalitetne kadrove sa što širih prostora i u jake laboratorije i ispitne centre, kao i u formiranje novih firmi sa mješovitom svojinom.

Na mnogim fakultetima će za nekoliko godina poći relativno veliki broj profesora u penziju, a nijesu pripremljene njihove adekvatne zamjene

I onda bismo imali ograničeno nagrađivanje nastavnog osoblja po osnovu nastave, ali ne i po osnovu profitabilnih projekata. Nagrađivanje profesora je trebalo vezati za odgovarajući procenat od dobiti koju zapošljeni kroz projekte donosi univerzitetu.

Na taj način brzi razvoj primjenjivog znanja i profitabilnih proizvoda privlači kapital iz čitavog svijeta, pri čemu raste renome i materijalni standard i zapošljenih i univerziteta.

Da, ali se ovdje profesori nagrađuju stanovima i honorarima od, uglavnom, izmišljenih komisija?

Mi smo prije desetak godina imali značajan početni kapital za razvoj u obliku zemljišta na veoma kvalitetnoj lokaciji u vrijednosti od nekoliko desetina miliona eura. Nažalost, pare su otišle za izgradnju ogromnog stambenog prostora.

Vjerovatno smo Univerzitet koji je dao najviše stambenog prostora i kredita svom nastavnom i nenastavnom osoblju u svijetu u odnosu na broj tog osoblja. To je kratkoročno dobro, ali dugoročno nije, jer ovakva stambena izgradnja nije razvoj Univerziteta.

Onda smo skoro potpuno zatvorili Univerzitet za mlade kvalitetne kadrove, potpuno ukinuli katedre kao osnovne naučnonastavne i stručne ćelije na Univerzitetu...

Što Vi onda predlažete?

Na mnogim fakultetima će za nekoliko godina poći relativno veliki broj profesora u penziju, a nijesu pripremljene njihove adekvatne zamjene. To će još više ugroziti kvalitet nastave. Jedan od rijetkih pozitivnih primjera je Elektrotehnički fakultet čije rukovodstvo je ipak uspjelo da primi relativno veliki broj mladih saradnika. To treba uraditi na svim fakultetima.

Takođe je važno u novim programima za predmete uvesti za studente kvalitetne i kompleksne projekte iz prakse, kroz koje bi povezali gradivo iz ranije položenih predmeta i savladavali, na konkretnim primjerima, vještine primjene znanja u praksi.

Diplomskim, magistarskim i doktorskim radovima treba rješavati što više konkretnih problema na našem i svjetskom tržištu, čime bi se znatno povećavao nivo i obim primijenjenog znanja.

Plate ne treba ograničiti

Kako gledate na situaciju da su neki profesori na Pravnom fakultetu, dok je rukovodilac bio Ranko Mujović, a Drago Radulović to nastavio, primali po više od 5.000 eura mjesečno, dok većina ostalih na Univerzitetu CG ima od 750 do hiljadu i nešto?

Stagnacija Univerziteta je dovela do toga da su plate veoma male za većinu zaposlenih na našem Univerzitetu jer se novac najvećim dijelom dobija samo od države i samofinansirajućih studenata.

Tamo gdje je broj samofinansirajućih studenata jako velik relativno mala grupa zapošljenih ima ogromne plate jer nijesu ograničene, što je pogrešno. Plata nekih odabranih profesora na Pravnom fakultetu je pet do deset puta veća od plate redovnog profesora koji ima normu.

Razlog nije sigurno to što odabrani profesor ima deset puta veću normu ili što je deset puta kvalitetniji u nastavi, nego je to očigledno nešto drugo. Na takvim fakultetima se, zbog velikog neregulisanog novca, prirodno stvaraju zloupotrebe. Zato plate od sredstava za samofinansirajuće studente treba ograničiti, a novac upotrijebiti za razvoj. Ovdje je veoma interesantno navesti jednu socioekonomsku zakonomjernost.

Kada u nekoj državnoj firmi, bez obzira na to o kojoj se državi radi, jedan moćan čovjek iz sjenke, preko svog namještenika koji nije dovoljno sposoban i nema potreban lični autoritet i integritet, u dugom vremenskom periodu upravlja nekontrolisano ogromnom količinom državnog novca, dolazi do ozbiljnih deformacija u ideološkomoralnoj sferi te firme. Tako se javlja korupcija, diskriminacija i nepotizam.

Rašović nije zaustavio megalomansku gradnju

Ko je, po Vašem mišljenju, odgovoran za ovakvo stanje na Univerzitetu?

Tačan odgovor na ovo pitanje mogu dati samo ovlašteni istražni organi, ali je u svakom slučaju veoma simptomatično da bivši predsjednik Upravnog odbora i predsjednik Stambene komisije Univerziteta Zoran Rašović, kao dugo vremena daleko najmoćniji čovjek na Univerzitetu, nije zaustavio megalomansku izgradnju i raspodjelu stanova, ni kada zbog toga nijesmo mogli isplaćivati osnovne plate i kada smo dobili višemilionske dugove.

Preporučujemo za Vas