PARTIZANKA Milica

Vjerna komunističkoj ideji 70 godina: Glava za obraz, a obraz ni za šta

Priča stara partizanka o svojoj želji da slobodno živi, o komunističkoj zvijezdi vodilji, o Titu, heroju nad herojima, i uzdiše
332 pregleda 50 komentar(a)
Ažurirano: 22.02.2019. 22:59h

Titove slike svuda po zidu čak i u vitrini, zvijezda petokraka, trobojka, partizanske knjige i opojan miris dunja. Tako izgleda dom Milice Baletić, devedesetogodišnje partizanke iz Nikšića, koja živi u zaseoku Orlina, na samoj obali Slanog jezera.

Srećna vremena u kojima se ginulo, ali i voljelo i pjevalo

Ekipu „Vijesti“ dočekala je raširenih ruku i vedrog osmijeha, blagosiljajući što smo je posjetili i stalno nam se obraćajući riječima „sine“. Vitalna starica, rođena ispod Ostroških greda, pričala nam je o nekim sretnijim vremenima kada je, kako reče, bilo krvi i smrti, gladi i žeđi, ali i pjesme, ljubavi, sloge. Danas, kaže baka Milica, upravo pjesme i sloge fali. A ne bi bilo loše ni da je malo više ljubavi.

"Rođena sam pod Ostroškim gredama. Bilo je tamo 180 porodica, a danas samo dvije đevojke žive. Sve je ostalo pusto, iselilo se. Nekada su se po selima po Crnoj Gori čule gusle, pjesma omladine, igrala se kola. A danas sela i kuće puste, nigdje omladine, života, pjesme. Ne sviđa mi se ovo danas", kaže baka Milica i počinje da priča o, sada već dalekim, partizanskim vremenima.

Priča stara partizanka o svojoj želji da slobodno živi, o komunističkoj zvijezdi vodilji, o Titu, heroju nad herojima, i uzdiše.

"Tito je za mene bio svetinja, najveći svjetski heroj što postoji. Bastalo mu je sve – da predvodi vojsku, da tačno radi i da ne krade. Bila sam jedna od mnogih koji nijesu trpjeli da nam neko tuče so na glavu. Čim je počeo rat, pridružila sam se partizanima.

Počela sam sa gerilskim odredima, prikupljala hranu i odjeću, plela čarape, činjela opanke. Zatim su došli terenski odredi i borbe. Prve dvije godine više sam bila po tamnicama nego na slobodi", kaže Milica, rodom Damjanović, koja je 2. juna proslavila 90. rođendan i 69 godina od kako je član Komunističke partije. Datumi vrijedni poštovanja.

Prvo hapšenje bilo je ubrzo nakon što je postala partizanka.

"Tada su nam četnici zapalili kuću, a mene našli u pećini i uhapsili. Imala sam kod sebe dvije bombe kašikare i riješila da ih aktiviram i ubijem i sebe i njih. Otišla sam da se pozdravim sa majkom i rekla joj za bombe. Zaklela me svojim mlijekom da ih ne aktiviram i poslušala sam je.

Spasao me je kum koji me je krstio da me ne ubiju. Poveli su me u zatvor u Danilovgrad i tamo sam bila nekoliko mjeseci sve dok majka nije pokupila preko 70 potpisa ljudi koji su tražili da me puste a oni obećali da neće prići partizanima. Nijesu nas tad bili ni Njemci ni Talijani, no mi jedni druge. Otkud su Talijani i Njemci znali za Ostroške grede", priča stara partizanka.

U četu umjesto na strijeljanje

Nakon 20 dana slobode uslijedilo je novo hapšenje, pa dvadesetak dana tamnice i onda najduži boravak u zatvoru kada je bila osuđena i na smrtnu kaznu.

"Nekoliko mjeseci bila sam u zatvoru pod Bedemom, a zatim su me poveli u Podgoricu u Kazneni zavod, gdje sam bila desetak dana. U ovo moje 90 godina nikome nijesam ostala dužna osim Novki Božović koja mi je tamo donijela hljeb i dva-tri kilograma slanine.

Iz Podgorice su me poveli na Cetinje pred Vojni sud gdje su me osudili na smrt strijeljanjem. Mene i narodnog heroja Ratka Žarića koga sam upoznala na dan suđenja. Vozila nas je crna marica, a Ratko mi je u šali rekao: “Drugarice, danas se ženimo i udajemo i moraš priznati da nije bilo ljepših mladenaca a grđih svatova”.

E, dobri Ratko... Kada sam se vratila u ćeliju, moje drugarice i ja sa njima pjevale smo cijelu noć i plakale. Ali, ujutro umjesto na strijeljanje odvedoše me na sprat gdje vidjeh brata od strica Jagoša Damjanovića koji je radio u službi tadašnje komande bivše Jugoslavije i koji je potplatio italijanske sudije da me puste. I tako umjesto da me strijeljaju otišla sam pješke do Čeva, a onda pod Ostrog i nazad u svoju četu", priča partizanka dok joj u očima cakle suze.

Nakon tri godine ratovanja došla je i sloboda. Sjeća se baka Milica dana kada je sve „cvjetalo i veselilo se, kada je odjednom život počeo da buja“.

"Bio je to najljepši dan u mom životu. Sloboda! Onda sam šest godina provela u omladinskim radnim brigadama, gradila porušenu ali slobodnu domovinu. Gradeći prugu Nikšić-Titograd zaradila sam pet udarničkih značaka, a na Glavi Zete, gdje se gradila hidroelektrana, bila sam komandir čete koja je brojala 230 omladinaca.

Za dva i po mjeseca udalo mi se 13 đevojaka", ponosno kaže brigadirka koja je i nosilac nekoliko odlikovanja iz NOB-a.

U ratu izgubila dvije ljubavi

Dobila je dobrovoljačko imanje u Vojvodini, u Crvenki. Majka joj nije dozvolila da kolonizira, kao što su tada uradili mnogi iz Crne Gore. Otišla je u Vojvodinu da obiđe imanje i vidi drugarice sa kojima je tamnovala. Nije ni slutila da se neće vratiti sama.

"Zapele drugarice da me udaju za čovjeka koga nikada prije toga očima nijesam vidjela. Bio je to Novak Baletić, partizan iz Nikšića koji je kolonizirao za Vojvodinu. Neka se sprda ko god hoće, ali ono što je čeljadetu na rođenu uru određeno, to će mu i biti.

Udadoh se za čovjeka koga nijesam znala, iako sam od udaje bila digla ruke", kaže baka Milica i pokazuje svoju i Novakovu fotografiju sa vjenčanja, Novakovu u partizanskoj uniformi.

Nije se udavala zato što nije imala prilika. Toga joj barem, u šali kaži, nije falilo. Od udaje je odustala zato što su dva momka za koje je trebalo da se uda poginula.

"Delija ljudska bio je Branko Đurović. Kada smo otišli u partizane, kazao je mojoj majci: “Odosmo Milica i ja u partizane i za koji dan ćemo se vjenčati pred strojem brigade”. Poginuo je kraj Ostroških greda treći dan nakon toga.

Drugi je bio Vlado Milatović. I on je, nažalost, poginuo u Sloveniji. Kada sam se udala za Novaka, njegov otac je dolazio kod mene nekoliko puta", sa sjetom priča starica kojoj su oči još pune života i nekog neobičnog sjaja.

Sa Novakom je izrodila četvoro djece – sina i tri kćerke i proživjela lijep život. Nekoliko godina su živjeli u Vrbasu, a onda se vratili u rodni Nikšić, u Orlinu. Zaposlili su se u beogradsku „Geosondu“, gdje su zaradili i penziju, a Novak je umro prije 13 godina.

"U školu nijesam ni dana odila, a znam i da čitam i pišem. Sve sam sama naučila. Tada žensku djecu nijesu mnogo gonili da uče. Važnije je bilo sinove školovati, a kćerkama je bilo namijenjeno da rade. Sjećam se da su me poslije rata iz Komiteta poslali da učim za šofera.

Majka se pomamila jer to nije bio častan posao za ženu. A kakvi su komentari bili kada su vidjeli prvu ženu da jaše bicikl", sa osmijehom priča baka koja ima devetoro unučadi i osmoro praunučadi.

Vjeruje u povratak komunista

"Današnje vrijeme se mnogo razlikuje od onoga mog. Ne sviđa mi se, sine moj, što svu Crnu Goru prodaše. Neka se ljute svi na mene, ali zašto prodaju strancima naša ostrva, primorje. Ne sviđa mi se i što niko neće da radi.

Niko neće da obrađuje zemlju pa uvozimo sve i svašta. Bolja su bila ona moja vremena kada se glava davala za obraz, a obraz ni za šta. Opet će na vlast doći komunisti jer shvatiće narod da oni nijesu krali i radili ono što ovi danas rade. Žao mi je samo što ja to neću dočekati. Ali, ti hoćeš", samouvjerena je stara partizanka koja još čuva sve knjižice partije kojoj je vjerna skoro 70 godina.

Galerija