Skupljanje i čuvanje starih kućnih predmeta i alata već nekoliko godina je hobi značajnom broju Kolašinaca. Što iz ljubavi, što zbog toga da bi turistima pružili više informacija o tradiciji i zaboravljenom načinu života, mnogi su “ispraznili” tavane, skinuli prašinu sa zaboravljenog posuđa, tkanih predmeta i alatki svojih predaka, pa su te stvari dobile “počasna” mjesta u dnevnim sobama, apartmanima i restoranima…
Baka Julka Šćepanović ima zbirku, možda najbogatiju u Kolašinu, ali svaki od eksponata u jednoj sobi porodične kuće je dio njenog života i mukotrpnog ženskog rada.
Ona ne smatra da imaju vrijednost za bilo kog drugog osim za nju na desetine predmeta, među kojima je nemoguće izbjeći utisak putovanja u prošlost.
Preslice, opančari, pegla na žar, posuđe za mliječne proizvode, pržun i mlin za kafu… Sve je to staro skoro cijeli vijek. Činjenje (pravljenje) opanaka je morala rano naučiti. Za izradu te obuće neophodan je opančar, odnosno drveni kalup.
Preslice, opančari, pegla na žar, posuđe za mliječne proizvode, pržun i mlin za kafu… Sve je to staro skoro cijeli vijek
“Rano sam ostala bez majke, pa me izradi opanaka naučila strina. Nije to teško kada se ispraksa. Kožu od govečeta zakujemo ekserima pa osušimo, a ovčija se ’namiče’ na raspon, pa osuši, i od toga se kroje opanci. Kad ’okružimo’ kožu (imali smo probojac, najsličnije šrafcigeru), tada ’nabadamo’ opanak, pa je izgledao slično ovom kupovnom. Onda bi ga namakli na opančar, pa preplići i oko noge sve šaraj... Po šest-sedam pari sam znala učinjet’. Ponesem za ovcama - pa pravi. Ovi sad ne valja ništa, ne sviđa mi se vala, a kako sam ih znala činjet’... Niko ih nije umio tako praviti... I nije da se falim no je tako”, objašnjava starica jednu od vještina koju je skoro svaka žena morala naučiti.
Zbirka nije na prodaju
Tkanje je takođe bila potreba i obaveza. Baka Julka kaže da bi i sada znala tkati torbe i gubere, ali je ruke više ne služe.
Starica se još sjeća dovitljivosti tkalja pri bojenju vune. Intenzivna crna boja, kaže ona, dobijala se od kuvane kore javora, a prijatni tonovi smeđe od oraha…
Za porodicu Šćepanović zbirka starih predmeta i alatki nema cijenu. Da ih prodaju nijesu pomogle ni visoke cijene koje su nudili turisti. Svaki od predmeta u toj bogatoj privatnoj zbirci je dio njihove porodične istorije.
Ne žele da se iznosi iz kuće, ali posjetioce rado primaju. I raduje ih interesovanje ljudi.
Bonus video:
