"Crnogorski planinari na krovu svijeta”, “Pao i Mont Everest”, “Gorski vukovi nikšićkog Javorka”, “Ponos veći od Everesta”, su samo neki od naslova članaka koji su pisani o članovima Planinarskog društva “Javorak”.
Nazivali su ih junacima novog doba. Trojica Nikšićana su jedini Crnogorci kojima je pošlo za rukom da osvoje Mont Everest, a jedan od njih je Marko Blečić.
Upravo ovih dana Blečić je sa ekipom “Javorka” u Sjevernoj Americi gdje idu za još jednim izazovom – osvajanje najvišeg vrha Sjeverne Amerike Denali 6194 m.
O doživljaju planinarenja, te najizazovnijim iskustvima “Vijesti” su sa Blečićem razgovarale prije odlaska u novi pohod.
Kada je planinarenje u pitanju, kaže da je to jednostavno stil života.
To što je planinar uopšte ne čudi, ako se ima u vidu činjenica da su ga roditelji na sam dan rođenja učlanili u Planinarski klub” Javorak”.
”Kroz planinarenje sam upoznao dosta ljudi i obišao cijeli svijet”, kaže Marko.
Priča da je uvijek volio prirodu, čist vazduh, lijep pogled.
“Osjećaj kada ste na vrhu je neprocjenjiv, sav uloženi napor se tada zaboravlja”, navodi on, ističući da je Crna Gora idealna za planinarenje, jer ima mnogo prelijepih planina koje su nam dosta blizu.
O osvajanju Mont Everesta 2010, kaže da nije došlo odjednom.
“To je san svakog planinara i dođe kao kruna karijere”, ističe on.
Navodi kako su pipreme trajale preko tri godine.
“Susret sa najvišom planinom na svijetu ostavlja bez daha, tek tada vidite koliko ste mali i koliko ništa od vas ne zavisi”, kaže čovjek koji je osvojio Mont Everest.
Navodi kako je za 76 dana koliko je trajao uspon na Mont Everest bilo svačega: umora, nevremena, hladnoće, neprospavanih noći. Priča da je samo završni uspon trajao šest dana.
Na visini preko 7000 m su morali da nose maske sa kiseonikom, jer ljudski organizam ne može da opstane na tim visinama.
“Tek na visini preko 8000 m koja se inače zove 'zona smrti' se pokazalo da smo dobro odradili pripreme i da imamo snage za završni uspon”, kaže on.
Tako je 23. maja oko 3 sata ujutro izašao sam na krov svijeta.
“To je osjećaj koji se pamti za cijeli život, u istom trenutku vam se plače, smije, vrišti”, priča Marko. Gore je, kako navodi, ostao svega nekoliko minuta, a temperatura je bila -50.
“Tri godine krvavog rada i znoja za 5 minuta, ali se isplatilo”, ističe on. Kaže da je bilo mnogo i lijepih i ružnih stvari na planini.
“Događaj koji ću dugo pamtiti je moj prvi izlazak na Bobotov kuk, tada sam imao 8 godina i prvi put sam bio vezan na uže. Tada mi se činilo kao da sam na Everestu”, navodi Marko.
Kaže kako je u Planinarskom klubu “Javorak” pored planinarenja prošao i kroz škole skijanja, orijentiringa, alpinizma, sportskog penjanja.
“Veliki sam ljubitelj adrenalinskih sportova”, ističe on. Navodi da od juna do septembra organizuje prolazak kanjona Nevidio. “To bih izdvojio kao najbolju adrenalinsku akciju koju možete naći u Crnoj Gori”, kaže Marko.
Takođe se bavi i raftingom, dok zimi radi kao instruktor skijanja i snowboarda. “Ovog ljeta planiram da probam i skok iz aviona”, priča on.
Kamena lavina na Durmitoru
Marko kaže kako planinarenje u pravom smislu te riječi nije puno opasan sport, ističući da se pod planinarenjem podrazumijeva uspon na vrh bez korišćenja dodatne opreme, dok je alpinizam potpuno druga priča, a svaki odlazak na planinu preko 2000 m je rizik.
Napominje da na ekspedicijama u visoke planine uvijek postoji rizik od lavine, nevremena, bolesti i ostalih faktora na koje se ne može uticati, tako da su svjesni svega toga kad kreću. Kaže da je bilo dosta rizičnih situacija. “Baš prije dvije godine na Durmitoru je bilo nas desetak u grupi i planinari koji su silazili, 300 m iznad nas, su pokrenuli kamenu lavinu i prava je sreća što niko tada nije stradao”, priča on.
Bonus video:
