Kako izgleda živjeti na “ničijoj zemlji”? Nikako! Kako se osjeća čovjek koji ne pripada nikome? Odbačeno.
Tako bi se mogao opisati život porodice Muminović iz sela Kruševo kod Šćepan Polja, 90 kilometara od Nikšića.
Ničiji most na ničijoj zemlji
"Ovdje je kao u filmu “Ničija zemlja”. Zemlja pripada Bosni, mi smo stanovnici Crne Gore, struja i put nam stižu iz Crne Gore, a most je pola-pola", objašnjava Milenko Muminović koji sa porodicom živi u Nikšiću.
On i žena su došli da obiđu starevinu, urade nešto u bašti i vrate se nazad.
"Ovdje mi je živjela majka koja je umrla u februaru kada je bio veliki snijeg, pa nam je MUP obezbijedio helikopter da dođemo da je sahranimo. Most je otišao prije dvije godine kada je Elektrana pustila vodu i nikada nam se nijesu obratili zbog toga, mada smo im pisali. Nijesu htjeli ni da dođu da to pogledaju, niti ih je interesovalo ko ovdje živi, da li stari mogu preći preko mosta kod ljekara. Najbliži prelaz nam je preko Sutjeske, na pet sati hoda odavde", kaže Milenko.
Njegov rođak Miloš Muminović jedini ne napušta selo. On je tu i ljeti i zimi. A do njega i njegove porodice ekipu “Vijesti” odveo je Mirko Cicmil iz Plužina, koji nas je upozorio da mosta, preko koga moramo preći, nema ni u filmu “Ničija zemlja”, mada nas je policajac koga smo usput primili ohrabrio da most i nije tako strašan – samo se treba držati za sajle, ne gledati u vodu i daske kojih pola nema.
Miloš jedini ne napušta selo tokom cijele godine
Tako je i bilo. Ekipa “Vijesti” je brzo prešla preko mosta, držeći se za sajle i ne razmišljajući da li je koja od dasaka, koje su ostale, trula.
"Ne volimo da se žalimo ali moram priznati da je ovdje život težak jer nemamo nikakve uslove. Most nam je odnijela rijeka Piva u decembru 2010. godine kada je Elektrana pustila ispuste. Sada je zaista strašno prelaziti preko njega, ali moramo. Pisao sam Elektroprivredi ali niko mi nije odgovorio. Opština Plužine, iako to nije njihova obaveza, je dala oko pet hiljada eura i kupila patose i sajle, ali nema ko to da postavi", priča pedesetogodišnji Miloš koji u selu živi sa suprugom Suzanom i trogodišnjom kćerkom Danicom.
Miloš sa ćerkom Danicom
Ne volimo da se žalimo ali moram priznati da je ovdje život težak jer nemamo nikakve uslove
Kada je rijeka odnijela most MUP Crne Gore je poslao helikopter kako bi evakuisali Miloševu suprugu i dijete. Miloš je ostao sa ocem Đorđijem koji je nedavno umro.
"Ovdje zaista može dobro da se živi. Zemlja je izuzetno plodna i sve uspijeva. Sigurno imam najbolje paprike, a čak sam i lubenice sadio. Nekada je duvan dobro uspijevao. Međutim, država nas je zaboravila. Samo malo da pogleda na ovaj kraj sve bi bilo drugačije. Ne molim se ali pozivam nadležne da dođu i vide kako ljepota Pive propada, a i mi sa njom", kaže Miloš koji u šali dodaje da je ostao na braniku otadžbine.
Brat i sestre žive van Crne Gore a, kako reče Miloš, gledajući koliko država vodi računa o njemu čini mu se da ni on ne živi ovdje.
"Radio sam na graničnom prelazu Šćepan Polje, eko takse, kao službenik Ministarstva ekologije i turizma i nijesu mi uplatili radni staž za četiri godine. Nezadovoljan sam jer nas je država izigrala. Ubacili smo tužbu, ali od toga vjerovatno neće biti ništa. Sad sarađujem sa Institutom za crnu metalurgiju iz Nikšića. Ponešto za njih radim, neke radiološke nalaze na graničnom prelazu", priča Miloš dok tatina mezimica, koja nosi ime po baki, stidljivo gleda u iznenadne goste.
Između dva zla izabrao manje
U selu su živjeli samo Muminovići, porodice od tri brata, koji su se doselili iz Male Crne Gore. Prije desetak godina selo je polako počelo da se prazni – stariji da umiru, a mlađi da odlaze za Nikšić i Podgoricu sa nadom da će naći bolju budućnost.
Miloš je ostao jer je to, kaže, bio najlogičniji izbor. Sada se nalazi, kao i most, između dvije strane – da ode i postane sirotinja ili da ostane i bori se sa teškoćama koje život u selu, gotovo odsječenom od svijeta, nudi.
"Meni je 50 godina i ko će me u ovoj državi zaposliti. Šta da radim? Ovdje imam kuću, imanje, stoku, ovdje ponešto radim i zaradim, ovdje mi porodica nije gladna. Ako odem odavde i krenem iz početka, bez posla, kuće, bez sredstava za život, šta im mogu ponuditi osim sirotinje. A porodici moram pružiti neku sigurnost. Da mi je 25 godina ne bih razmišljao ni sekunde već bih napustio i Pivu i ovu zemlju i nikada se ne bih vratio. Toliko sam razočaran u društvo, državu, u sve", kaže Miloš i dodaje da je svuda u regionu ista situacija kao u Crnoj Gori.
Porodici moram pružiti neku sigurnost. Da mi je 25 godina ne bih razmišljao ni sekunde već bih napustio i Pivu i ovu zemlju i nikada se ne bih vratio. Toliko sam razočaran u društvo, državu, u sve
"Oni to sebi mogu priuštiti jer su sami, mladi i pokušavaju da stvore neki bolji život. Ali kako ja da krenem sa njih dvije da budem podstanar, da plaćam komunalije, školujem dijete, a da nigdje ne radim. Nema mi ostanka ali još manje i odlaska i između ta dva zla izabrao sam manje – ovdje makar ne možemo biti gladni", riječi su čovjeka koji je proputovao pola Evrope i odlučio da se „smiri“ u rodnom selu.
Njegova supruga Suzana, koja je iz Vrbasa, vjerovatno bi voljela da se Miloš odluči za neku drugu soluciju. Njoj je ipak najteže.
"Nikada neću zaboraviti prvi prelazak preko mosta – tresla su mi se koljena a od straha nisam smjela pogledati u vodu. A još je tada most, u odnosu na danas, bio u relativno dobrom stanju. Miloš ode da radi, nema ga kući više od pola dana. On porazgovara sa nekim a nas dvije same. Sa kim ću porazgovarati, podijeliti muku", kaže Suzana koja nije željela da se fotografiše.
Ne vjeruje, kaže, da će joj od ove priče biti išta bolje. Njena majka, koja je došla zbog četrdesnice prijatelju, samo je kratko rekla da je njoj most uvijek bio strašan.
Ne možemo svi u Podgoricu
"Lako je za mene. Ja sam nešto prošao, vidio, proživio. Ali šta je pruženo mom djetetu, ostaloj djeci, šta ona imaju. Za vrijeme stare Jugoslavije prošao sam pola Evrope i našao sam smiraj ovdje u svom domu. Meni je lijepo ali treba misliti o porodici.
Teško je kada osjetiš da djetetu ne možeš da pružiš ono što djeca u gradu imaju i što djetetu treba. Ne možemo svi živjeti u Podgorici. Treba mi posao – vrijedan sam, sposoban sam, ne želim i neću da bježim sa sela ali hoću da djetetu stvorim nešto
Konja ima, a na helikopter će morati „malo“ da pričeka.
"Kada je bila vanredna situacija iz vazduha su seljaku domaćinu dostavljali mesne nareske. Sramota, to sebi nikada ne bih dozvolio. Pitao me predsjednik Opštine da li mi treba brašna ili kakvih drugih namirnica. Zahvalio sam se i kazao da se svaki domaćin čim dođe jesen snabdije svim potrebnim namirnicima za čitavu zimu“, kaže Miloš koji je sebi i porodici stvorio pravu malu oazu.
Još „samo“ da imaju most i da Miloš ima posao.
Odgovornost EPCG nije utvrđena
Iz EPCG su „Vijestima“ kazali da je do oštećenja mosta, koji nije njihova nadležnost, došlo u decembru 2010. godine kada su bile velike poplave i da odgovornost Elektroprivrede nije utvrđena.
"Ukoliko je do oštećenja mosta došlo usljed elementarnih nepogoda, kao što i jeste, trebalo je da se obrate državi, tj. opštinskoj Komisiji za utvrđivanje šteta od elementarnih nepogoda. Bez obzira na njihove optužbe evidentna je činjenica da bi most, da brana ne postoji, davno bio odnesen", kazali su iz EPCG.
Galerija
Bonus video:
