U Bijelom Polju i okolnim gradovima na sjeveru države odavno su pred naletom modernih tehnologija gotovo iščezli stari zanati. Nema više ni za lijek zanatlija poput kovača, potkivača, abadžija (majstori koji izrađuju nošnje), a ostao je samo poneki obućar.
Svakoga dana, u jutarnjim satima Hasenad-Hasko Mulabegović (43) u Ulici Tomaša Žižića u blizini Pošte u centru Bijelog Polja otvara svoju obućarsku radionicu “Zlatan čekić“ i tokom čitavog dana je na usluzi svojim sugrađanima. Hasko je srednju obućarsku školu završio u Obrenovcu 1985. godine, a zanat usavršio kod Zake Dizdarevića koji je i danas sinonim za obućarstvo u bjelopoljskom kraju, a njegovu tradiciju nastavio je sin Bekir.
“Iako je moj pokojni otac Husein bio poznati berber od svoje 15. godine, maštao sam da postanem obućar. Obućarstvo je veoma star, ali dobar i nekada izuzetno cijenjen zanat. Nažalost, mladi danas nijesu zainteresovani za učenje ovog posla. Možda je tome doprinijelo i gašenje nekadašnjih bjelopoljskih fabrika 'Lenke' i 'Mladosti' koje su bile sinonim obućarstva u bivšoj Jugoslaviji. Do prije nekoliko godina imao sam nekoliko učenika, šegrta, ali danas nema nikog ko bi htio da uči ovaj zanat“, priča Hasko.
Hasko Mulabegović
On kaže da od svog zanata izdržava višečlanu porodicu - suprugu, troje maloljetne djece i majku.
Svako ima svoje mušterije
U Bijelom Polju trenutno postoje četiri obućarske radnje i jedni drugima, kako tvrdi Hasko, nijesu konkurencija, jer svaki ima svoje mušterije.
Danas su pijace i radnje pune jeftine i nekvalitetne robe sa Dalekog istoka, pa se ljudima ne isplati da ih popravljaju
“Problem je nabavka kvalitetnog repromaterijala i ja svoj nabavljam tromjesečno iz Grčke. Preživljavamo tako što se provlačimo 'kroz iglene uši', ali je to neminovnost ovog trenutka, jer se mora živjeti. Danas su pijace i radnje pune jeftine i nekvalitetne robe sa Dalekog istoka, i cipele i patike mogu da se kupe za nekoliko eura, pa se ljudima ne isplati da ih popravljaju. Uradim poneku intervenciju na skupocjenim cipelama, ženskim čizmama i patikama i to je uglavnom sve”, priča Hasko.
On kaže da će, kada završi radni vijek, obućarska radnja “Zlatan čekić“ vjerovatno ostati zaključana, jer nijedno od djece nema interesovanja da se posveti ovom zanatu.
“Kada bih imao mogućnost da se povratim u mladost, ne bih se bavio obućarskim zanatom, već bih učio neku jaku školu. Sada je kasno da se vraćam u mladost”, zaključuje svoju priču obućar Hasko.
Galerija
Bonus video:
