Predsjednik Upravnog odbora Udruženja „Goli otok“ Branko Ljumović (85) kaže da je na Golom otoku kaznu izdržalo ukupno 3.399 Crnogoraca a od toga 130 žena.
Ljumović kaže da je danas u Crnoj Gori u životu 50 bivših logoraša. Zatvor Goli otok nalazio se na hrvatskim ostrvima i u toku političkog sukoba između rukovodstva Jugoslavije i Sovjetskog Saveza 1948. godine bio je namijenjen pristalicama Informbiroa i Staljina. Goli otok je bio muški, a Sveti Grgur ženski zatvor.
"Broj informbirovaca bio je u stvari 3.850 a 450 je samo uhapšeno", rekao je Ljumović napomenuvši da je partijsku knjižicu nakon odležane kazne uzelo 800 informbirovaca.
Ljumović kaže da su mu nudili partijsku knjižicu, ali nije prihvatio. Prema njegovoj evidenciji na Golom otoku bilo je pet kategorija zatvorenika.
"Prvoj kategoriji pripadali su stari komunisti, borci španske i Oktobarske revolucije, a drugoj visoki partijski funkcioneri. Šest ratnih generala je bilo na Golom otoku. Treća kategorija bili su politički zatvorenici niže kategorije, u četvrtoj su pripadali apsolutno nevini, koji nijesu imali pojma o politici ali su zbog prijave ili klevete bili osuđeni. U petu kategoriju spadali su zatvorenici po ugovoru.
Oni su bili ubačeni od strane policije između zatvorenika. Služili bi kaznu određeni period a isljednici su znali za jedan broj ugovoraca. Međutim, bilo je ugovoraca koje čak ni isljednici nijesu poznavali", prisjeća se Ljumović. Posljednja dva politička zatvorenika, rekao je Ljumović, osuđena su 1962. gdine.
"Komunisti Kine kritikovali su 1958. godine domaće komuniste. I tada je bilo hapšenja a kazna je bila dvogodišnja sa promjenom mjesta boravka i društveno korisnim radom", kazao je Ljumović.
Ljumovića je vojni sud osudio na pet godina strogog zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava.
"Gubitak građanskih prava podrazumijeva ukidanje prava na zaposlenje, glasanje... ", rekao je Ljumović.
Vojnu školu završio je u Sovjetskom Savezu a kao nastavnik u inžinjerskoj školi je radio u Karlovcima 1946-48. godine.
Isključen zbog Đilasa
"Dobio sam partijski zadatak da studentima objasnim zašto je Trst jugoslovenski grad i to sam radio godinu dana. Naši napuste Trst a meni novi partijski zadatak da objasnim da taj grad nije naš. Odbijem zadatak i predložim da to neko drugi uradi. Dobijem strogi ukor pred isključenje iz partije.
U to vrijeme Milovan Đilas je pisao o rezoluciji Informbiroa, o bogaćenju jugoslovenskih komunista i njihovom putu prema kapitalizmu. Zbog Đilasa sam isključen iz partije.
Uhapšen sam i osuđen po članu 118 - neprijateljska djelatnost protiv naroda i države", rekao je Ljumović napomenuvši da optužbe nikada nije priznao. Po isteku kazne, vratio se u Pipere čekajući da istekne preostala kazna i da povrati građanska prava.
"Jedan rođak, penzionisani pukovnik, urgirao je kod našeg ratnog druga, sekretara unutrašnjih poslova da dobijem posao ali nikada nijesam otišao. Bojao sam se ucjena i protivusluga", rekao je Ljumović. Prvi posao dobio je u Grafičkom zavodu na održavanju tehnike.
Radilo je u toj firmi nekoliko Golootočana. Međutim, direktor, koji mu je bio naklonjen, bude smijenjen a sa novim Ljumović dođe u sukob i ostane bez posla. Ljumović je rekao da je veliki broj predratnih studenata po izlasku sa Golog otoka završio fakultet ali da su se teško zapošljavali, jer nijesu bili članovi partije.
"Radio sam tada u izdavačkom sektoru i prodavao knjige. Čekajući da me vrate na posao u Rijeci upišem vanredno Tehnički fakultet, položim dva semestra i tada se ukine škola. Tako dobijem posao u “Pobjedi” i ostanem tamo do penzije", rekao je Ljumović. I pored petogodišnje zatvorske kazne, Ljumović kaže da je nepopravljiv.
"U ranoj mladosti došao sam do ideologije od koje nijesam odustao. Prva Komunistička partija bila je čistija nego ona formirana u toku i poslije svetskog rata. Mi smo tek 1943. godine saznali za Tita, a do tada, Staljin je bio naš vođa i učitelj. Ostao sam vjeran Staljinu, ali nije Tito", rekao je Ljumović.
Umrlo za godinu 260 zatvorenika
"Prosječna starost Golootočana bila je 36 godina. Za jednu godinu umrlo je 260 zatvorenika. Podatak svjedoči o užasnom procentu smrtnosti. U evidenciji nije naveden uzrok smrti.
Od 1957. do '86. na Golom otoku zatvarani su kriminalci i u tom periodu umrlo je 48 ljudi. U većini slučajeva kao uzrok smrti navodi se topljenje, jer su vjerovatno pokušavali da pobjegnu sa ostrva.
Na Golom otoku bilo je puno samoubistava. Nakon duge torture čovjek se mijenja, sve što traže on će priznati a ubija se da bi sačuvao drugove", rekao je Ljumović.
Kad je muka
Jedan događaj posebno se urezao u sjećanje.
"Gonjenje na kamenolomu bilo je normalno, pojačano i maksimalno. Nosimo drveni sanduk sa kamenjem. Drvene ručice naprijed su kraće, nose veći teret a pozadi duže.
Čestit čovjek gleda da bude šupljina između kamenja u sanduku a bitanga napuni dobro
Gone dvojica na smjenu a maksimalno trojica. Čestit čovjek gleda da bude šupljina između kamenja u sanduku a bitanga napuni dobro.
Gone me dvojica Crnogoraca i Lala, koji mi je uvijek bio odbojan. Jedan Crnogorac viče na mene ali ne gura, drugi gura ali ne viče a Lala po svom taktu gazi nespretno po kamenju. Na nogama su nam iskrivljeni opanci od automobilske gume.
Oko podneva sam iznemogao. Osamimo se ja i Lala a on tiho zapita mogu li da izdržim. Vidiš da me slomiste, kažem a Lala bez riječi baci ispred mene isječenu gumu, koja mu je čuvala ruke.
To je bilo hrabro i pošteno, jer da ga je neko vidio trpio bi ozbiljne posljedice", rekao je Ljumović.
Galerija
Bonus video:
