Koliko su smokve - pitam bucmastog simpatičnog dječaka na improvizovanom štandu na solanskom kanalu, u blizini restorana “Vebo”.
“Tri eura”, odgovara “kao iz topa”.
“Moglu li da probam jednu”, pitam opet.
“Može, ali to košta 30 centi”, opet brz odgovor.
Platim mu onoliko koliko je tražio, pa rekoh da se vratim svom poslu
“Zar mislite da nama smokve padaju s neba? Svaku sam ubrao lično”, kaže, ostavljajući me bez teksta.
Naprijed više ne mogu, a nazad nemam kud, sjetih se Andrićevih riječi. Nevoljno izvadim trideset centi i, iz inata, u jednom zalogaju pojedem smokvu.
“Ukusne su i slatke. Naše su, domaće”, dopire mi do mozga njegov glas i priznajem sebi da ima potpuno pravo - odavno nijesam pojeo bolju smokvu.
Ali, đavo mi ne da mira - pokušavam da vratim “nepravedno” oduzetih 30 centi, jer, zaboga, valjda proizvod moram prvo da probam da bih ga kupio. To je moje neotuđivo pravo kao kupca. Zar ovaj mali bucmasti da me pređe… Ali bistar je, priznajem u sebi.
“Koliko su ti paprike i paradajz”, ponovo ga pitam, gledajući raskošno povrće.
“Zar mislite da mogu da izvagam tačno kilo paradajza"
“Ako ćeš mi i paprike dati po 50 centi, onda mi daj po jedan kilogram”, kažem.
“Može”, opet “kao iz topa”. Preturam po novčaniku tražeći jedan euro, kada ga čujem kako mi govori:
“Euro i deset”.
“Pa kako sad toliko”, pitam zbunjeno.
“Zar mislite da mogu da izvagam tačno kilo paradajza? Vidite koliki su to bubulji. Ima kilo i dvjesta. Ali svježi su, sinoć sam ih brao”.
E tu položih oružje - priznah sam sebi da je mali definitivno bolji tgovac od mene! Platim mu onoliko koliko je tražio, pa rekoh da se vratim svom poslu. Pitam ga kako se zove i odakle je.
Maleni trgovac je Elvir Doči (12) iz Zoganja kraj Ulcinja. Svaki dan ga otac doveze oko devet ujutro do štanda da proda ono što na svom imanju ubere tog jutra ili prethodne noći. Prije toga, Elvir mora deset krava da povede na ispašu. I tako svakog dana.
“Moram da kupim knjige za školu, odjeću i obuću”, kaže Elvir, gledajući kako njegovi vršnjaci hitaju ka plaži.
“Ne idem na kupanje, nemam kad”, kaže prije nego što sam uspio da mu postavim pitanje.
Iako vrlo bistar, priznaje da “i nije neki đak”.
“Ni dobar ni loš”, kaže uz osmijeh, dok mu graške znoja oblivaju čelo i usne.
Razgovor nastavljamo u restoranu kod Vehbije Kurtovića, jer Elvir, kako kaže, mora nešto i da pojede kad mu je pauza koju sam sebi dodijeli.
“Ovdje su ti ćevapi super”, nagovara me da jedem.
Pitam ga koliko dnevno troši kod Vehba, budući da je tu cijeli dan.
“Jedem tri puta dnevno, ali to moj tata plaća. Ja ne znam, pitaj njega, on broji pare”, kaže Elvir.
Najviše voli mamu Kadretu, pa poslije oca Ramiza i sestru Elviru (8).
“Hej, nemoj sad da ideš, častiću te dvije, tri paprike”, kaže punih usta, dok ga pozdravljam, ostavljajući ga da uživa u Vebovim ćevapima.
Galerija
Bonus video:
