genaratori za muzej

Kako se drži najstarija hidoelektrana kod Kolašina

"Da nije tako rađeno i čuvano kao svoje ne bi istrajalo ovoliko, ne bi do danas služilo", kaže sa pomalo sjete vremešni Grujić.
276 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 26.02.2019. 16:21h

"Nekada je odavde sa Mušovića Rijeke uzimalo za struju sve do Gusinja i gore do Srbije.Sad nema dosta ni za Kolašin. Više treba, a manje ima", kaže Pero Grujić, jedan od rijetkih živih udarnika koji su je gradili, počinjući priču o prvoj poslije rata izgrađenoj hidroelektrani u Crnoj Gori.

Čiča koji je krepko načeo devetu deceniju dobro se sjeća kako se i sa koliko se poleta poslije rata krenulo u izgradnju hidroelektrane koja nosi ime narodnog heroja Sava Maškovića.

"Nijesam gledao kad je moja smjena, no ako neko od kolega ne može da stigne, čas preko livade uskočim da radim i da se pravi struja", priča Grujić.

Kad lišće začepi rešetku

I njegovo prisjećanje, nalik svakom prisjećanju, kao da nenametljivo hoće da kaže da je nekada sve bilo marljivije, poštenije i iskrenije.

"Nijesam gledao kad je moja smjena, no ako neko od kolega ne može da stigne, čas preko livade uskočim da radim i da se pravi struja. Mnogo mi je jada zadalo lišće u jesen kad padne, pa začepi rešetku na ulaz u cjevovod. Nije bilo premišljanja, no u isti čas trči uz brdo negledajući koje je doba dana i kakvo je vrijeme, samo da elektrana ne stane", priča Grujić.

I njegov po godinama gotovo vršnjak, ali po dužini staža u elektrani stariji kolega Batrić Šćepanović dobro se sjeća svega što se dogodilo tokom četiri decenije koje je proveo u Mušovića Rijeci.

"Bilo je svašta i svakako je bilo teže nego danas. Mi smo tada na posao išli pješke preko brda i prtili, sada imaju put i kola. Mi smo imali dvije drvene stolice i peć, a sada imaju svaki način. Radili smo kao da je naše i brinuli se za svaki kilovat, čini mi se bolje nego ovi današnji", kaže Batrić, osmjehujući se prema mladim kolegama koji sada rade na hidroelektrani, svom sinu Radu i poslovođi Ratku Bulatoviću.

Bulatović mu uzvraća šalom nukajući ga da kaže kako je prekraćivao duge noći u elektrani i je li bilo žena, a Šćepanović uz osmijeh odmahuje rukom.

I premaše godišnji plan proizvodnje

Danas u elektrani radi osam ljudi koji se smjenjuju po dvojica na 12 sati.

Godišnji plan proizvodnje je tri i po miliona kilovat- časova i kako kaže Bulatović često bude premašen.

"Prošle godine u periodu mart-april skoro da smo proizveli duplo više struje od planiranog", kaže poslovođa Ratko Bulatović.

Bulatović i njegove kolege iz prekjučerašnje smjene, Duško Bulatović i Ratko Vuković kažu da brana odlično funkcioniše, iako su mašine stare preko šest decenija.

"Godišnje u kontrolu dolaze stručnjaci iz Slovenije. Kada je nedavno bio jedan od njih rekao je da su generatori dobro sačuvani i da ovako mogu još 60 godina. Prije nekoliko godina su ljudi iz zagrebačke industrije “Rade Končar”, koja je proizvela naše generatore, tražili jedan od njih da ga stave u svoj muzej a u zamjenu su nam nudili dva nova. Iako je oprema stara toliko sve se dobro pazi i normalno funkcioniše pa se godišnji plan od tri i po miliona kilovata često premaši. Prošle godine u periodu mart-april skoro da smo proizveli duplo više struje od planiranog", kaže poslovođa Ratko Bulatović.

Radnici hidroelektrane u Mušovića Rijeci kažu da cijela Crna Gora može ostati bez struje , a u Kolašinu će ipak da sviti.

Spašen obraz okretanjem sklopke

Hidroelektrana, kako kaže Bulatović, može da radi u sistemu ali i autonomno.

Koliko može biti zahvalno što Kolašin ima svoju “autonomnu” struju pokazuje situacija iz 2005.

Tada je na novogodišnju noć nestala struja. Grad je bio pun ljudi koji su došli da dočekaju najluđu noć.

Bilo je tu mnogo poznatih imena iz političkog i poslovnog svijeta. Bio je između ostalih tu i tadašnji premijer Milo Đukanović.

Nastala je velika frka, ali je okretanjem sklopke u Mušovića Rijeci spašen “obraz” kolašinskih ugostitelja i novogodišnji ples tadašnjeg premijera.

Država je odlučila da se tu gradi elektrana, pa smo se preselili na drugi kraj ove doline.

Čitava ova dolina bila je preplavljena narodom. Sve je ustalo kao mravi, bivalo je i po 200 ljudi, radilo se predano i bez zabušavanja. I poslije kad je elektrana počela da radi nastavili smo tako.

"Da nije tako rađeno i čuvano kao svoje ne bi do danas služilo", kaže Pero Grujić

Miš napravio havariju

Pored mnogo dogodovština i neprilika Šćepanović se prisjeća jedne neobične situacije s početka devedesetih.

"Kada smo nakon ljetnje pauze u septembru pokrenuli mašinu, nastao je ozbiljan problem. Miš ušao u stator i kad je voda stigla i mašina krenula da radi miš se uplašio i krenuo napolje, pa je napravio kratak spoj. Zbog toga je izgorio jedan dio mašine, pa su morali da dolaze stručnjaci iz Slovenije da to poprave", priča Šćepanović.

Miš je šetnju po statoru platio glavom, a Šćepanoviću i njegovom kolegi iz smjene zaradio kaznu na platu 20 odsto, zato što mašina nije detaljno pregledana prije puštanja u pogon.

"Iako nije bilo lako jer su nekad bili toliki snjegovi da sam znao do kuće da ostavim cio dan, a nema sat pješačenja po kopnu, žao mi je bilo kada sam prije petnaestak godina otišao u penziju. Čovjek kad ode u penziju više nije živ, jer ga niko ne gleda. Sjećam se ljeti, godišnji odmor traje skoro dva mjeseca. Čini mi se jedva sam čekao da počnem da radim. Više sam vremena provodio u elektrani nego u kući", objašnjava Šćepanović.

Galerija