Podgoričanin Tiodor-Tiro Vukčević već 40 godina ima zanimljiv hobi – od drveća iščupanog sa obala rijeka Sitnice i Morače, pravi razne skulpture.
Od bezvrijednog korova, pravi figure ljudi, raznih životinja i sličnih motiva... Kaže da nikada nije u potpunosti siguran šta će sljedeće napraviti, jer ga dok radi, na finalan proizvod spontano usmjerava samo drvo.
Neobičnom hobiju se, priča, više posvetio nakon penzionisanja 1996. godine.
"Od tada imam više volje i vremena za rad. Iako mi je najteže naći i iščupati korijen, „repromaterijal“ tražim gdje god da odem: pored obala rijeka, na obližnjem brdu...” , tvrdi Vukčević.
Iako je, kaže, isklesao ogroman broj skulptura, nikada ih nije prodavao, već samo poklanjao.
"Od svog hobija, nijesam nikad zaradio ni cent. Jednom sam za poklonjenu skulpturu iz Bugarske dobio flašu rakije „simeon“ sa dvije čaše. Iako mi je prijao taj gest, rakija nikad nije kao naša", kroz smijeh priča Vukčević.
"Od svog hobija, nijesam nikad zaradio ni cent. Jednom sam za poklonjenu skulpturu iz Bugarske dobio flašu rakije „simeon“ sa dvije čaše. Iako mi je prijao taj gest, rakija nikad nije kao naša", kroz smijeh priča Vukčević.
Njegove skulpture - pokloni krase vitrine brojnih poznanika u Vašingtonu, Njujorku, Beogradu, Valjevu i mnogim drugim gradovima. Ukrasnom figurom darovao je i školu „Vlado Milić“ u kojoj je proveo radni vijek, a planira da pokloni skulpturu i biblioteci „Radosav Ljumović“.
Nastajanju jedne figure prethodi duža priprema. Vukčević kaže da je najbolji period za branje drveća od septembra do decembra, kada biljka miruje.
"Ako bih u ovo godišnje doba iščupao biljku, dok se razvija, onda ona ne bi bila ni za šta", tvrdi on.
Alat sa kojim ide u potragu za korisnim materijalom su, kaže, šegica i makaze za loze. Kada skupi dovoljno drveća, ostavlja ga da se suši u prostoriji, koja mu služi kao radionica.
Vukčević kaže da je najbolji period za branje drveća od septembra do decembra, kada biljka miruje.
"Finalnu obradu figura, lakiranje i poliranje, ponekad obavljam i u kući, ali sve ostalo, zbog velike prašine prilikom obrade, završavam u radionici", priča Vukčević.
Nekada namjerno ostavlja figuru neobojenu ili ne skida koru sa drveta, što, kaže, zavisi od „momenta“ tokom stvaranja.
Tiro obećava da će i dalje nastaviti da pravi zanimljive figure od drveta, a jedna od sljedećih biće i postolje za malu stolicu, kojom je okupiran ovih dana.
Prikupljaju novac za spomenik učitelju
Vukčević nije samo aktivan u pravljenju figura od drveta, već se sa nekadašnjim kolegama iz Učiteljske škole posvetio prikupljanju novca za izgradnju spomenika učitelju u Danilovgradu.
"Sakupili smo oko 40.000 eura, ali nam je da bismo napravili spomenik potrebno još toliko. Pokretač ove ideje je moj kolega Rajko Rajović iz Spuža, a zahvaljujući njemu se sastajemo više puta godišnje", kaže Vukčević.
Oko 80 učitelja, koji su sa Vukčevićem 1952. godine, kao prva generacija upisali upisali tu školu, proslaviće ove godine 60-godišnjicu mature. Vukčević je vanredno završio Višu pedagošku školu, a nakon toga je diplomirao i na Prirodno - matematičkom fakultetu, na katedri za geografiju.
Radni vijek je proveo, uglavnom, u Osnovnoj školi „Vlado Milić“, gdje je radio kao učitelj, nastavnik, pomoćnik direktora, a od 1990. do 1996. obavljao je funkciju direktora škole.
Galerija
Bonus video:
