bilo nekad

Staro Berane: Za dva minuta od „Evrope” do „Amerike”

Vlasnici hotela “Evropa” su svakom gostu koji tu prespava, poklanjali po flašu domaće rakije koju su sami pravili.
214 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 27.02.2019. 00:27h

Kada biste danas pitali nekoga iz mlađe generacije da li zna da je Berane još prije više od pola vijeka bilo jedina destinacija iz koje se iz Evrope u Ameriku stizalo za dva minuta, vjerovatno biste dobili negativan odgovor - iako je to potpuna i provjerena istina.

"Ako se požuri, onda možda i manje. U oba smjera", kaže čika Vaso, kroz osmijeh.

Neupućeni sagovornici sa zbunjenošću bi slušali tu zagonetnu priču, dok ne bi shvatili da je riječ o dva hotela, dvije predratne zgrade ljepotice, slijepljene jedna uz drugu, u glavnoj gradskoj ulici.

Vremešni Vasilije Labudović prisjeća se sa sjetom kako je grad na Limu prije Drugog svjetskog rata imao više hotela nego što ih ima danas.

"U samom centru bila su četiri hotela i dva hana, koje sada možemo da vidimo samo na starim fotografijama i razglednicama", kaže čika Vaso.

Iako je odavno u devetoj deceniji, Vasilija sjećanje još dobro služi. Bio je dječak i u hotele nije mogao ulaziti, ali ih je zapamtio.

"Učenici nijesu mogli ući u hotel dok ne navrše osamnaest godina i maturiraju. Onda bi, kao znak odrastanja, stavili šešir na glavu i uzeli gospodski štap u ruku. Vrata hotela tek tada su se za njih otvarala. Za taj trenutak se živjelo", objašnjava Vasilije.

Najprije je izgrađen hotel “Danilović”, koji se nalazio na mjestu sadašnje zgrade Osnovnog suda u centru Berana.

"Tu je tradicionalno bila najbolja muzika", prisjeća se čika Vaso.

Odmah preko puta njega, na drugoj strani ulice, nalazio se hotel “Imperijal”, takođe imponzantno građevinsko zdanje, koje je često mijenjalo vlasnike, a najprije ga je držala porodica Mićović.

"Ovaj hotel tokom rata nije radio. Bio je pretvoren u oficirsku menzu italijanske vojske. Tada je u Beranama više bilo italijanskih vojnika nego stanovnika", priča Vasilije.

Vlasnik hotela “Amerika”, malo niže od “Danilovića”, bio je Radoje Šćekić, a u njemu je organizovana prva tombola u gradu .

- U ovom hotelu bila je kasnije smještena savaznička misija. Ipak, na najboljem glasu bio je hotel 'Evropa', odmah pored 'Amerike'. Otuda je i ostala ona priča – dva minuta od 'Evrope' do 'Amerike'",  kaže čika Vaso.

“Evropu” su držali braća Miladinovići – Dika, Mladen i Sreten. Tu je tradicionalno bila najbolja kuhinja, zahvaljujući vještoj ruci kuvarice Anke, koja je u Berane stigla čak iz Zagreba.

- Svako je imao svoj sto. Tačno se znalo gdje sjedi ko od poznatih Beranaca. Tu su se obično hranili i naši gimnazijski profesori koji su dolazili sa strane. Bio je jedan Slovenac koji je završio studije na Sorboni. Čudili su mu se šta traži u Beranama, a on je odgovarao da je Berane, sa toliko hotela i širokom glavnom ulicom, za njega “mali Pariz” - kaže Vasilije.

Vlasnici hotela “Evropa” su svakom gostu koji tu prespava, poklanjali po flašu domaće rakije koju su sami pravili.

"Zapamtio sam u izlogu ovog hotela maketu automobila, punu biskvita, koju su sva čaršijska djeca gledala sa vodom na ustima. Otac bi me držao za ruku, a ja sam ga molio da mi kupi taj auto, naravno zbog biskvita", priča Vasilije.

Na dnu glavne ulice, na mjestu sadašnjeg cvjetnog parka, bila su, takođe jedan do drugog, i dva hana, Ramusovića i Softića.

 "Automobili su tada bili rijetkost. U ovim hanovima, u prizemlju, oni koji su putovali karavanima, mogli su da odmore svoje konje. Sobe su bile na spratu", kaže Vasilije.

On se prisjeća i velikog broja kafana u glavnoj ulici i u njenoj blizini - Pajkovića, Bajića, Ćulafića, Lutovaca, Babovića, Boškovića, Ćanove, Milikića, Maslovarića, Šćekića, Dalmatinskog podruma...

"Postojala je i jedna kafana, čija vlasnica je bila izvjesna gospođa Plana. Ta kafana je važila za kuću gdje se “kupuje ljubav”. Bio je to tada legalan posao. Gazdarica bi svakog četvrtka vodila djevojke na ljekarski pregled, dok su se dječaci znatiželjno okupljali. Tokom rata to je bilo omiljeno mjesto italijanskih vojnika", kaže čika Vaso kroz smijeh.

Nijedno od predratnih beranskih hotelskih zdanja danas, na žalost, nije u životu, pa ni zgrada hotela ”Evropa” koja je prošle godine izgorjela u požaru.

- “Ameriku” su srušili Njemci u bombardovanju. To nije bilo slučajno, jer je u njemu bilo sjedište komandanta italijanske divizije “Venecija” koja im je 1943. godine otkazala poslušnost i prešla na stranu partizana - sjeća se Vasilije.

On podiže glas dok priča o tome kako su ostala hotelska zdanja i hanovi preživjeli rat, ali ne i poslijeratnu euforiju rušenja svega “buržoaskog”.

"Da je bilo sreće ništa nije trebalo dirati. Trebalo ih je konzervirati i sačuvati, kao što se čuvaju stare zgrade u drugim gradovima", smatra čika Vaso.

Vasilije je maturirao 1941. Rat je već bio počeo, i on nije stigao da ostvari momački san i da stavi šešir na glavu, uzme štap u ruku i ušeta u neki od beranskih hotela.

Život ga je vodio svuda, a poslije rata u Berane se vratio kao prvi diplomirani farmaceut u Gornjem Polimlju. Kako to obično biva, dječačke i momačke dane, i starogradsku atmosferu iz predratnog perioda nije zaboravio, i danas su ta sjećanja zapravo sve jača.

"Ni mnogi drugi koji su dolazili tada u Berane nikada nijesu zaboravili ovaj grad. Sjećam se jednom prilikom u Beogradu, polažem neki ispit, i profesor me na kraju pita odakle sam. Kada je čuo, sa oduševljenjem se sjetio beranskih hotela, i mada sam je zaslužio, profesor mi kaže da mi sa zadovoljstvom daje čistu desetku. Staro Berane je bilo za više od desetke", kaže Vasilije.