Radnik iz Berana se ubio, nakon što je pokušao da proda bubreg

Oko pedeset radnika bivše beranske ciglane ispratilo je na vječni počinak svog kolegu Z.K. koji je dan ranije izvršio samoubistvo, a mjesec ranije nudio bubreg na prodaju.
75 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 09.03.2011. 09:32h

Četrdesettrogodišnji Z.K. je prije samo mjesec, putem medija, poručio:

„Svjestan sam koliko je teško živjeti bez bubrega, ali to je moj jedini izbor, a oni koji su mene i moje kolege doveli u ovaj položaj, trebalo bi da se stide“, rekao je tada nesrećni čovjek.

Poslije istupanja na mnogobrojnim protestnim zborovima, bile su to njegove posljednje javno izrečene riječi. Zaćutao je, a zatim se odlučio na najgore. Za njim su ostali ucviljeni roditelji.

Nije vidio izlaz

Bivši sindikalni lider ciglane koja je nakon privatizacije porušena, Veselin Radičević, nije krio ogorčenje, ubijeđen da je to jedini razlog zbog kojeg je njegov dojučerašnji drug podigao ruku na sebe.

„Bilo je tužno. Znao sam ga odlično. Nikada to ne bi uradio da nije bio u teškoj materijalnoj situaciji. Nije vidio izlaz. Kako poslije ovoga mogu mirno da spavaju neki poslodavci u Beranama. Bojim se da je ovo sindrom“ – rekao je Radičević Vijestima.

U privredi u Beranama trenutno je zaposleno svega oko trista radnika, u nekoliko manjih kompanija za koje je ocijenjeno da imaju perspektivu, od nakadašnjih desetak hiljada radnika, koliko ih je bilo na početku tranzicije i gašenja velikih kompanija u ovom gradu

On je podsjetio da je pedeset radnika ciglane ostalo bez posla nakon što je ova fabrika porušena, a vlasnik sam sebi uveo stečaj.

„To nam je drugi stečaj. Ni u prvom ni u drugom stečaju nijesmo uspjeli da dobijemo nikave otpremnine. Borili smo se makar za onih hiljadu i devetsto eura koje su drugi dobijali. U nekim drugim firmama u Crnoj Gori radnici dobijaju po petnaest hiljada, a mi nijesmo mogli ni to. Da je dobio makar te dvije hiljade, moj drug to ne bi ovo učinio sebi i roditeljima“ – kazao je Radičević.

Fabriku kupio biznismen Gomilanović

Vijest o tragičnoj smrti Z.K. potresla je radnike i u drugim beraskim kompanijama u kojim situacija nije ništa bolja nego u bivšoj ciglani. Upravo juče u fabrici papira Nova beranka, uz strašan pritisak i lobiranja, neki do zaposlenih su potpisivali dobrovoljni raskid radnog odnosa za otpremninu od svega 330 eura.

„Samo bih volio da mi neko objasni, i meni i drugim radnicima koji to možda ne znaju, kakva je to kategorija otpremnine od 330 eura, plus nekih 660 eura koje se duguju kao minimalci za prošlu godinu. Hoće da nas natjeraju da uradimo što i nesrećni kolega iz ciglane“ – rekao je jedan od radnika, Vesko Premović.

Ovu fabriku kupio je 2004. godine beogradski biznismen crnogorskog porijekla Radoje Gomilanović, ali za proteklih šest godina kompanija je radila svega dva mjeseca u punom kapacitetu.

Gomilanović sada radnicima nudi dobrovoljni raskid radnog odnosa uz ponudu da im isplati po 55 eura kao minimalnu cijenu rada za posljednjih godinu, poveže radni staž, a kao otpreminu da još po 330 eura, ili da će u protivnom uvesti stečaj „pa bi mogli ostati i bez toga“.

Predsjednica granskog sindikata Ljiljana Vladičić na jednom od posljednjih zborova u fabrici papira ovakvu ponudu je okarakterisala kao otvorenu ucjenu.

„Vi nijeste krivi što fabrika nije radila, i on vama duguje mnogo više od minimalne cijene rada. On vama duguje zagarantovane zarade, a to je nešto drugo. Ovo što vam nudi je ucjena, a na vama je da prihvatite ili ne. Vi možete odlučiti i da ne uzmete ništa“ – objasnila je Vladičićeva okupljenim radnicima, u prisustvu vlasnika.

Prijetnje preko glasonoša

Gomilanović je juče preko glasnoša zaprijetio da će za one koji ne prihvate njegovu posljednju ponudu, odmah uvesti radnu obavezu, iako od pokretanja proizvodnje nema ni nagovještaja.

„Ja sam jedan od onih koji ucjenu neće prihvatiti. Ljudi treba da znaju šta gube a šta dobijaju. Ja ne želim za taj novac koji on nudi da se odreknem radnog mjesta. Prihvatiću i da budem čistačica, nema problema. Neka me proglasi tehnološkim viškom i isplati po zakonu“ – rekao je radnik Peđa Bogavac.

Da je socijalna bijeda na sjeveru stigla do samog dna, govori i situacija u rudniku uglja, gdje je nakon neuspješne privatizacije 2002. godine 180 rudara ostalo bez posla. Čak pet njih iz te kompanije zbog teške materijalne situacije u kojoj su se nakon toga našli, odlučilo se na samoubistvo. Za razliku od Z.K. neki od njih su za sobom ostavili i maloljetnu djecu. Mnogi rudari su se nadali obećanjima da će nakon što je ovu firmu prije tri godine kupila grčka kompanija Balkan enerdži, ponovo biti upošljeni, ali do sada ni pomena od toga.

U privredi u Beranama trenutno je zaposleno svega oko trista radnika, u nekoliko manjih kompanija za koje je ocijenjeno da imaju perspektivu, od nakadašnjih desetak hiljada radnika, koliko ih je bilo na početku tranzicije i gašenja velikih kompanija u ovom gradu.

Bonus video: