Teško je živjeti sam, bez ljudi, bez ikoga

"Udarili su struju ljudi iz socijalnog. Donijeli su i nešto mlijeka, hljeba i neke čoke. Ali zagrmjelo je poslije nekoliko dana, mislili smo pogibosmo i ponovo ostasmo bez struje".
218 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 22.02.2011. 18:47h

Kada smo krenuli u selo Orah, dvadesetak kilometara od Nikšića, da posjetimo sestre Koviljku i Milku Radović i Rajka Batakovića od „dobronamjernika“ smo dobili „uputstvo za put“ – oko četiri kilometra pješačenja makadamskim putem kroz šumu i obazrivo ophođenje sa sagovornicima, jer znaju da reaguju „nezgodno“.

Rekli su nam da opreznost nije na odmet.

Da izbjegnemo pješačenje, potrudio se Zoran Radović, vlasnik spasilačkog kluba „Extreme“, a obazrivost nam je bila potrebna da ljude u njihovoj muci i bijedi dodatno ne povrijedimo. Što se straha tiče, jedini strah kada upoznate sestre Radović i Rajka Zemunca, kako ga ljudi krišom zovu, je strah od savjesti. Sopstvene.

„Teško je živjeti sam, bez ljudi, bez ikoga...teško...teško“, priča Koviljka.

Odvela nas je do kuće u kojoj žive i gdje nas je čekala sedam godina starija Milka, mada ni jedna ni druga nijesu sigurne koliko godina imaju. Dosta, rekoše, a za život kakvim žive i previše.

„Izvinite što nam je kuća ovakva. Sramota nas je, ali tako je kako je“.

Po podu sijeno da bi im bilo toplije, u jednom ćošku roba, ćebad i jorgani nabacani skoro do plafona, stari kredenac u kome ima nešto od posuđa ili onoga što bi to trebalo da bude i...koza.

Od prije desetak dana ponovo imaju struju bez koje su bili posljednjih nekoliko godina.

„Udarili su struju ljudi iz socijalnog. Donijeli su i nešto mlijeka, hljeba i neke čoke. Ali zagrmjelo je poslije nekoliko dana, mislili smo pogibosmo i ponovo ostasmo bez struje. Kada je kiša i hladno, teško je unutra izdržati. Pokrijemo se i čekamo da svane. Toplije je u toku dana“, priča Milka koja od Socijalnog prima 60 eura pomoći.

„Sada su povećali pomoć i imamo tri eura više...Tri eura...A rekli su da će možda i za Kosu da odobre tuđu njegu. E dobro bi nam došlo još malo novca. Da imamo za ljeb i mlijeko, da ne moramo čekati da nam neko donese ili da ja nekome okopam baštu za euro-dva. Nijesam ni ja više dobrog zdravlja. Hvata me nesvijest, a i vodu slabo držim, pa ovih dana ne idem do grada“.

Ispred kuće, čiji su prozori pokriveni krpama, mrežom i granjem, da bi manje duvalo, nalazi se nov šporet na drva koji je od kiše i nevremena propao.

Iako bi Dom za stare bio možda najbolje rješenje za njih, Milka reče da tamo nikada ne bi otišle.

Što se hrane tiče, ne treba njima mnogo – samo hljeba i mlijeka. I malo sira, onog „žutog“ (sir trapist). Konzerve rekoše ne jedu, a na meso nijesu navikle.

„A koza je tu sa nama, jer nam je običnije“, kaže Koviljka.

Jednima zemunica, drugima dom

Nedaleko od njih živi Rajko Bataković, šezdesetšestogodišnji gorštak, koga krišom zovu Rajko Zemunac. Komšijski odnosi, kako nam rekoše, nijesu baš na najboljem nivou, pa se ne posjećuju. Jedino ako nabasaju jedno na drugo.

Rajko je, za razliku od sestara Radović, bio nepovjerljiv prema gostima. Nije znao zašto smo došli kod njega i ko nas je poslao.

„Da vas nijesu oni Milovi spremili da me obiđete, slikate, pa da slike šaljete u svijet“.

Bilo koju priču koju je ekipa “Vijesti” pokušavala da započne sa njim, on je vraćao na Mila Đukanovića.

Opširnije u štampanom izdanju

Galerija

Bonus video: