24 SATA U VOZU

Reportaža iz voza: Tuga Beograd - Bar

Vozovi stari, prašnjavi, sve škripi, prozori toliko zaprljani da ponekad moraš da ga otvoriš da bi vidio koja je stanica, nužnici odličan inkubator za viruse i bakterije.
498 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 21.02.2011. 07:58h

Ako je kojim slučajem tijesno u zatvorima dviju država, za sitnije prestupnike dovoljna bi kazna bila da im se jedna sedmica tamnice preračuna u obavezu da jednu noć i dan moraju da putuju večernjim vozom od Bara do Subotice i da pri tom u kupeu za sjedenje ne smiju podići noge na sjedište preko puta.

Sigurno bi nakon dvije-tri vožnje odustali i tražili povratak u zatvor i podnošljivo odsluženje “odrezane” kazne.

Vozovi stari, prašnjavi, sve škripi, prozori toliko zaprljani da ponekad moraš da ga otvoriš da bi vidio koja je stanica, nužnici (treba ići samo u krajnjoj nuždi) odličan inkubator za viruse i bakterije, a putovanje dugo kao ljetnji dan do podne, kao gladna godina.

Kad otpravnik svojom pištaljkom nadglasa tešku lokomotivu i voz na vrijeme u 22.20 krene iz Podgorice, čovjek naivno pomisli možda ovo nije baš kao što narod priča, vole ljudi da kritikuju, da zaziru.

Voz, brzi, krene uz Platije i za pristojnih dva sata doklapara do Bijelog Polja. To pomalo osnaži dobru volju. Ali baš tu počinje vraćanje u surovu relanost. Graničnoj policiji i carini za kontrolu ličnih karata i prtljaga, čiji im se vlasnici učine sumnjivi, ni polovično popunjenog voza u Bijelom Polju treba čitavih 40 minuta.

Nema ništa od najava da će carinske i policijske službe zajedno u toku vožnje između dvije granične stanice završavati svoj dio posla. Taman se putnici malo raskomote, sjedišta se spuste i pretvore u neudobne ležaje, pogase se svjetla u kupeima i poneko zaspi nakon skoro dva ponovo kontrola u Prijepolju i još 40 minuta čekanja.

A priča već davno krenula.

Kondukteri, dobri ljudi

U kupeu, osim novinara koji se čekajući da prođe kontrola karata kane da krenu niz voz u dugu noćnu priču i druženje sa nepoznatim ljudima, sjede još dva putnika. Mladić Dragan Bugarski iz Valjeva vraća se iz Boke gdje mu cura studira višu fizioterapeutsku.

"Vozovi su mojih godina. Ali ovi naši su sređivani i to na dijelu pruge do Bijelog Polja ide brzo" dobaci Dragan na pitanje novinara koliko su stari vozovi i zalupi vrata.

Kaže da njegovom 14-godišnjem Danijelu nema lijeka za srce bliže od Petrograda, a za put do tamo i za operaciju treba čitavih 12 hiljada dolara. Skupio Milorad skoro dvije trećine, ali muka i dalje golema. Moli da ga pomenemo u priči ne bi li ko dao neki dinar.

Dolazi kondukter i nakon kontrole karata i šaljivog upoznavanja sa novinarima prepoznatljivim naglaskom "jeste li vi oni što ste se svadili sa onijom čo'ekom", obraća se Miloradu, a on samo što ne zaplače. Nema kartu. Dobroćudni i duhoviti kondukter Dragan Anđušić nakon molbe komšija iz kupea ostavlja Milorada da se vozi makar do sljedeće stanice.

"Vozovi su mojih godina. Ali ovi naši su sređivani i to na dijelu pruge do Bijelog Polja ide brzo" dobaci Dragan na pitanje novinara koliko su stari vozovi i zalupi vrata.

A u vozu šarenilo i jedna stalnim putnicima i kondukterima poznata faca Veso Bojić. Za sebe kaže da je slobodni umjetnik i boem koji dio života provodi u vozovima.

"Dobri su ljudi ovi kondukteri, družim se često sa njima jer svako malo idem kod ljekara. Nema se za život, ne živi se od 60 eura socijalnog, nema tu života ali se živjeti mora" kaže Veso i navodi pivo.

Kažu kondukteri da odlično crta i da još bolje svira na nos, a on im na pohvale uzvraća oštrom kritikom željeznice i vlasti. Promuklu zdravicu završava konstatacijom da ne voli plavuše...

Brzim vozom od Bara do Subotice za 20 sati

Sitni sati su već debelo zagazili, pa su zakunjali i novinari. Nešto što može da liči na spavanje prekida pisak voza i škripa kočnica. Kroz prljavi prozor nazire se neonka stanice Užice. Tek Užice. Voz nastavlja da klapara u mrak. Sunce nas lomne budi negdje u nekoj pustari.

Kada bi voz kojim slučajem došao na vrijeme u cik zore putnici bi morali da čekaju nastavak putovanja čitava tri-četri sata.

A do Beograda ima još više od tri sata. Stižemo nešto poslije devet, nakon skoro 11 sati vožnje. Srbijanski kondukteri kažu da je to i dobro jer voz nerijetko stigne i u podne.

Za one koji nastvaljaju prema Novom Sadu i Subotici slijedi sat čekanja jer voz nastavlja tek u 10.05. Kada bi voz kojim slučajem došao na vrijeme u cik zore putnici bi morali da čekaju nastavak putovanja čitava tri-četri sata.

Od glavne stanice u Beogradu do Zemun polja čitava vječnost. Kao da su gudure Perua, a ne ravni Srem. Do Novog Sada nevjerovatnih dva sata. To je mjereno satima slika vožnje prugom koja povezuje Južni Jadran i Panonsku niziju, skoro 20 sati brzim vozom od Bara do Subotice.

Pun voz rijetkost

U povratku iznenađenje i za konduktere, skoro pun voz putnika.

"Ovo je rijetka pojava i obično u vagonu bude po desetak ljudi. Ovo su neki stranci, neko organizovano putovanje. Nekad je bio pun voz. Sad putuje samo ko mora i ko nema novca za avion ili nema dobar automobil. A željeznica ostarila i pruge i vozovi" kaže kondukter Vinko iz Novog Sada.

U kupeu čiji će se vagon u Beogradu prikačiti vozu za Podgoricu tri studentkinje iz Novog Sada Jelena, Sanja i Marija. Marija priznaje da ide kod momka, Sanja kao da ima nekoga, a Jelenu možda upoznaju rođaci sa nekim zgodnim Podgoričaninom.Veselu priču i smijanje Novosađanki prekida brkati i razbarušeni „željezničar“ koji umjesto karte traži sitniš za pivo.

Donosi pivo, zauzima poziciju na stolici ispred vrata i počinje svoju tužnu životnu priču.

"Ja sam ti prijatelju Dobrica Šćepić iz Gornje Trnave kod Topole kraj Kragujevca. Ja sam ti mnogo nesrćan. Neki moj je izgleda debelo zaslužio ovo što ja ispaštam. Deda i baba su mi umrli, a otac i majka ne žele da znaju za mene. Ne daju mi koru hljeba. Nikada nijesam ništa radio i pola života sa proveo u vozovima. Nabavio sam ovo željezničarsko odijelo, po njemu me prepoznaju i „kolege“ i policija i ne diraju me" kaže 50-godišnji Dobrica.

Uzalud mlada Novosađanka Sanja pokuša da ga razvedri pričom da treba da se vrati kući i da nešto radi.

"Ne vredi, seko. Nikim ne bi poželeo moju muku. To ja ispaštam nečije. Ne vredi ovoga mi piva" rastuži se Dobrica i zamače niz voz koji će u Podgoricu stići tek za desetak sati.

Čitav bife u korpi

"Nekada je jedan putnik u toku vožnje pio po nekoliko kafa, a sada poruči tek poneko" kaže Čeda.

"Prije svakog polaska spremačice pokupe smeće i očiste, ali sve je to uzalud. Ljudi drže noge na sjedištu, puše, ostavljaju smeće po kupeu" žali se konobar Čeda iz Novog Sada.

Nekadašnji metalostrugar i građevinac od nužde je prije nekoliko godina postao kafe kuvar u brzom vozu. Pošto nema kola predviđenih za restoran, Čeda u velikoj džezi na maloj plinarici kuva topli napitak za rijetke kafopije. Prisjeća se i on.

"Nekada je jedan putnik u toku vožnje pio po nekoliko kafa, a sada poruči tek poneko" kaže Čeda. Novosađanin dva-tri puta prođe sa tacnom u ruci duž voza i isto toliko puta sa metalnom korpom u kojoj nosi po nekoliko piva, limenki sokova i čokanjčića.

"Samo poslovni ima kupe. Brzi nema ni prostora za to, a ni interesovanja. Ovako skuvamo kafu i ponudimo neko piće i to je to" kaže Čeda, moleći da se ne slika njegov improvizovani bife. Poslovni je, kako kažu putnici, mnogo uređeniji i uglavnom ga čine našminkani crnogorski vagoni.

Nema carinjenja u vozu

Ni u polasku ni u povratku carine nije bilo osim na crnogorskoj strani. Nakon rutinske kontrole ,odnosno pitanja imate li da prijavite šta za carinu mladi carinik ljubazno negativno odgovora na pitanje putnika može li se roba ocariniti u vozu.

"Roba se ne može ocariniti u vozu" kaže carinik.

Nakon informacije da način carinjenja zanima novinare carinik žurno privodi priču kraju pravdajući se da ne smije ništa zvanično da govori. Odlazi i ostavlja bez odgovora pitanje znači li to da voz mora da čeka carinjenje ili će putnik koji je ima nešto što interesuje carinike morati da čeka novi voz.

Granica je to, prijatelju

A sve je prvi put počelo dobro i obećavajuće. Krenuli smo tačno na vrijeme iz Podgorice. Do Bijelog Polja za nešto manje od dva sata. Izlazimo da slikamo pregledača kola, dok dugačkim čekićem kuca u točkove, i mašinovođu. Kupujemo grickalice i vraćamo se u voz. Na hodniku spavaćih kola ispred našeg kupea nailazimo na graničnu policiju. Neraspoloženi Nebojša , pokretom glave kao da pita kud smo krenuli. Kažemo da se vraćamo u kupe.

"A zašto ste napuštali voz" mrzovoljno pita policajac.

Satjerani u ćošak i uhvaćeni u „ozbiljnom“ prestupu, počesmo da se pravdamo. Rekosmo da smo novinari, da pišemo reportažu o vozu i da smo izašli da bi slikali pregledača i mašinovođu.

"Kakvu reportažu? To meni nije najavljeno" ljutnu se policijac.

Na konstataciju zašto bi to njemu uopšte trebalo da se najavljuje ako njega niko ništa ne pita i ne fotografiše policajac doskoči silom: „Daj ličnu kartu“.

Na odgovor da mi je lična karta u torbi, pomjeri se da prođemo. Nedugo polije nas stiže u kupe i Nebojša sa sve upernom lampom u lice ponovi da traži ličnu kartu. Pokorni građanin - novinar izvadi ličnu kartu, a policijac ga obradova informacijom da joj je rok trajanja istekao prije nekoliko mjeseci.

Policajcu krenu osmijeh , a novinar poče da se pravda i maše službenom legitimacijom. Uzalud, Nebojša je neumoljiv. Kaže da moram saći sa voza. Srce mu ne dotače ni Milorad sa početka priče.

"Mogu li ja da garantujem za njega" odvaži se Petrović, pokušavajući da mi vrati to što sam ga spasio od konduktera i što sam mu obećao mjesto u priči.

"Ti“?, brecnu se policajac, a dobrođudni Petrović se sakri u ćošak svog sjedišta vraćajući u džep snop papira koje nosi umjesto lične karte. Pri rastanku nas bolećivo i stidljivo pripita treba li nam karta, da makar on bezbrižno nastavi putovanje.

I Dobrica se plaši policije, pa se negdje poslije Priboja sa hodnika požali da nema ličnu katru i da se plaši da će ga izbaciti na kišu. Nemadoh srca da mu kažem kako smo mi prošli prije nekoliko dana sa papirima. Dobrica nestade niz voz i nakon sat se vrati pomalo likujući.

"Nijesu pravili problem. Svi me znaju. Znaju da sam dobrica" kaže Dobrica i zasluži nagradu za još jedno pivo. Nijesu pravili problem ni novinarima kada su nakon nekoliko dana, sa novim dokumentima, krenuli opet na put.

Galerija

Preporučujemo za Vas