JOŠANOVIĆI IZ NIKŠIČA VEĆ PET GENERACIJA SU PRIVATNICI

Đurova radionica sedmu deceniju gura

“Na ovim prostorima rijedak je slučaj da imamo pet generacija privatnika, kao što je to kod nas. Prađed i đed su bili stolari i imali svoje radionice, a otac, ja i sinovi bavimo se staklom”, priča za “Vijesti” šezdesetčetvorogodišji Vojo Jošanović, sin jedinac pokojnog Đura
5031 pregleda 1 komentar(a)
Otac prenio sinu znanje: Đuro i Vojo, Foto: Privatna Arhiva
Otac prenio sinu znanje: Đuro i Vojo, Foto: Privatna Arhiva

Nakon Drugog svjetskog rata, u Nikšiću je 1947. otvorena prva staklorezačka radionica u sklopu “Zanatskog pogona”.

Radionicu je vodio Đuro Jošanović, a sa njim je radilo nekoliko staklorezaca.

Bio je to period izgradnje zemlje, a 1951. počela je i da se gradi Željezara, po za Đura i drugove posla nije falilo.

Nakon što je Željezara počela da radi 1956. godine, kada je otvoren prvi pogon - Hladna valjaonica, Jošanović prelazi u privatnike i otvara staklorezačku radnju u Ulici Serdara Šćepana, koja i danas radi.

“Na ovim prostorima rijedak je slučaj da imamo pet generacija privatnika, kao što je to kod nas. Prađed i đed su bili stolari i imali svoje radionice, a otac, ja i sinovi bavimo se staklom”, priča za “Vijesti” šezdesetčetvorogodišji Vojo Jošanović, sin jedinac pokojnog Đura.

Đuro i supruga Milosava izrodili su troje djece – Voja, koji je ime dobio po stricu, i kćerke Mirjanu i Anđelu. Đuro je dočekao da vidi i rođenje šestoro unučadi i najstarijeg praunuka Bogdana, dok baka Milosava, koja ima 86 godina, sa ponosom ističe da ima tri praunuka i jednu praunuku.

“Kada je otac otvorio radnju bio je jedini staklorezac u gradu i jedan od trojice u Crnoj Gori... Gradila se Crna Gora i svuda je stizao. Posla mu nije falilo. Uvijek je imao po tri-četiri radnika, a eto imamo radnika koji je počeo da radi kod mog oca i evo još radi, ali sada kod mojih sinova. Imamo dosta radnika koji su ovdje ‘ispekli zanat’ i sada imaju svoje radnje”, kaže Vojo. I on je veoma rano naučio staklorezački zanat i počeo da radi. Otac mu je radnu knjižicu, kako kaže, otvorio 1971. godine, mada je do tada već imao nekoliko godina radnog iskustva.

“Rano sam počeo da radim i nikada nijesam ni pomišljao da promijenim posao. Sjećam se da sam sa ocem 1971. radio na hotelu ‘Maestral’ koji se morao brzo završiti jer je Tito tu odlučio da čeka Novu godinu. A kada je bio zemljotres 1979. u kuću nijesmo ulazili, koliko smo posla imali. A nije tada lako bilo raditi. Ovo je sada pjesma. Tada se sve ručno radilo, a danas sve rade mašine. Ali, mislim da je staklo tada bilo kvalitetnije”.

Priznaje da je otac bio ponosan kada je vidio da sin i unuci idu njegovim stopama.

Vojo kaže da se nada da će i njegovi unuci nastaviti porodičnu tradiciju. “Druge staklorezačke radnje u Nikšiću počele su da se otvaraju sedamdesetih godina prošlog vijeka. Danas ih u gradu pod Trebjesom ima tri-četiri”, kaže Vojo koji je od prije dvije godine zvanično u penziji.

Nezvanično, i dalje radi jer, kako reče, Jošanovići ne mogu bez posla. Ističe da mu je lijepo, ali i teško bilo biti sin takvog oca – ponosan što je Đurov sin, ali teško breme jer je Đura bilo nemoguće dostići.

“Sin Miloš je prije četiri mjeseca dobio sina i dao mu đedovo ime, Đuro. Otac je bio jedinstven. Teško da će se u Jošanovića roditi takav. Daleko sam ja od njega. Sestra Mira mu najviše liči. Nema ko ga nije volio. Bio je veliki humanista, za svakoga dobar. Znao je da komšijama za zimu nabavi drva, zimnicu. Mi kao djeca nijesmo shvatali zašto to radi, a on bi nam govorio: ‘Nikada nijeste bili gladni u životu’. Zapamtio je rat, nemaštinu, gladne godine, pa je znao kako je to kada nemaš. Zato se i trudio da pomogne koliko je mogao. Ljudima su gorele kuće, a on je odmah priticao u pomoć. Uvijek je govorio - bogat si onoliko koliko daješ. I što je više davao, Bog mu je sve više vraćao”.

Đuro Jošanović je rođen 1926. godine, a preminuo je u martu 2004.

Milica - jedina žena staklorezac

Đurova najstarija unuka Milica Vujović, Vojova kćerka, sa ponosom ističe da je jedina žena staklorezac. Valjda je staklo u “genima” Jošanovića.

“Poslu su me naučili otac i braća. Htjela sam da naučim posao kojim se đed bavio i nije mi to uopšte teško palo. Ide mi od ruke. Đed je bio požrtvovan sin, brat, otac, muž, đed i prađed. I veoma posvećen porodici. Taj osjećaj zajedništva prenio je i na mene. Kao prvo unuče imala sam i zadovoljstvo i čast da stalno budem sa đedom i družim se u to doba sa nikšićkim ‘kremom’. Svi se trude da brendiraju stvari, a ja sam imala sreću da se rodim sa ‘brendom’ Jošanovića”.

Koliko je Đuro bio uspješan, njegova unuka iznosi podatak da su sve poslovne veze koje danas imaju u regionu i inostranstvu uglavnom naslijedili od njega.

“Dolazio bi sa posla sa velikim graškama znoja, ali bi na naše pitanje da li je umoran, sa osmijehom odgovarao da nije. Iako je otišao u penziju do zadnjeg dana nije prestajao da radi. Sve su prilike da će i otac tako. To je takav kov ljudi. Moram pohvaliti i oca, kada on neće da se pohvali. Od jedne đedove radnje, trudeći se da ga stigne i dokaže se, napravio je tri i svo troje radimo”.

Đuro zarađivao 12.000, a glavni inženjer, Njemac, upola manje

Za Đura su vezane brojne anegdote, pa je i u knjige ušao.

“Kada se gradila Željezara otac je radio na zastakljivanju hala. Jedno jutro naiđe glavni inženjer, Njemac, i otac ga pozdravi sa ‘dobro jutro kolega’. Uzvratio je inženjer pozdrav, krenuo da ide, pa se vratio da pita oca kako su to njih dvojica kolege. A otac ga tada upita kolika mu je plata. Ovaj odgovori 6.000 dinara, a na to će Đuro: ‘E meni je 12.000 pa me nije sramota da ti kažem kolega’. Njemac je otišao smijući se i kasnije je svima pričao tu anegdotu”.