ZAŠTO AKADEMICI ĆUTE O KLJUČNIM TEMAMA ZA DOBROBIT DRUŠTVA

Kad postanu akademici, prestanu da se bave naukom

Crnogorski akademici ćute kad treba saopštiti stav kada su u pitanju neke od ključnih tema, a koje mogu da ih konfrontiraju sa bilo kim
9958 pregleda 18 komentar(a)
Poražavajuće je koliko se akademici trude da budu nevidljivi (ilustracija), Foto: Shutterstock
Poražavajuće je koliko se akademici trude da budu nevidljivi (ilustracija), Foto: Shutterstock
Ažurirano: 12.06.2019. 14:06h

Dok je u svijetu biti član akademije čast i stvar prestiža, akademici u Crnoj Gori nakon što budu izabrani - niti doprinose društvu, niti pokreću javne rasprave, niti se više bave naukom, ocjena je sagovornika “Vijesti” o doprinosu članova najviše naučne institucije crnogorskom društvu.

Primjećuju i da, iako je etička obaveza onoga ko se bavi naukom da znanje iskoristi za dobrobit društva u kojem živi, crnogorski akademici ćute kad treba saopštiti stav kada su u pitanju neke od ključnih tema, a koje mogu da ih konfrontiraju sa bilo kim...

“Šira, ali i zainteresovana javnost teško može uočiti bilo kakav doprinos Crnogorske akademije nauka (CANU) kad je riječ o tekućim procesima u državi. Poražavajuće je koliko se CANU i njeni akademici trude da budu nevidljivi, da ne izlaze iz zone komfora, ušuškani apanažama, a sa vrlo upitnim učinkom, kako na ovom društvenom planu, tako mnogi i na naučnom, posebno kad je riječ o savremenim naučnim tokovima. Posebno je uočljivo da ih nema kada treba izraziti neki stručni stav o ključnim pitanjima koja oblikuju naše društvo, a koja mogu da ih konfrontiraju sa bilo kim u društvu”, kazala je “Vijestima” Mira Popović iz Centra za građansko obrazovanje (CGO).

Utisak je, dodaje ona, da se rad CANU svodi na povremene tribine i simpozijume, organizovane za ograničen broj ljudi, čak i bez potrebe da se, kaže Popović, to adekvatno javno najavi ili da otvore vrata za one koji bi na tim skupovima mogli postaviti možda i neko nezgodno pitanje.

“Etička je obaveza onog ko se bavi naukom da svoje znanje koristi za dobrobit društva u kojem živi, a to u slučaju brojnih naučnih disciplina uključuje i aktivan javni angažman, makar u onom dijelu da se sa stručnog aspekta ukaže, ukoliko neka odluka ili ideja koja je plasirana u javnom diskursu nosi određenu štetu. Ovih dana imamo intenzivnu raspravu o tome da li predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica može dobiti novi mandat ili ne. O tome javno izražen stav nema nijedan akademik CANU koji je pravnik. Imamo i intenzivnu raspravu o tome da li se rijeka Tara devastira ili ne. I opet nema stava akademika CANU koji imaju ekspertizu u toj oblasti”, kazala je ona.

Glas akademika CANU, podsjeća Popović, nije su čuo ni kad su iz CGO prije nekoliko godina kritikovali reformu obrazovanja.

“CANU je ‘mudro’ ćutao, da bi se po okončanju iste izjasnili da je ona bila brzopleta i nedovoljno efikasna. Oni su se na kraju saglasili sa našim stavom, prirodno bi bilo da smo svi njih prvo čuli i da su nam bili podrška u zalaganju da se unaprijedi kvalitet obrazovanja. Ti sindromi ‘naknadne pameti’ i ‘mudrog ćutanja’ ne mogu biti karakteristika institucija poput CANU. Akademici moraju dati javno svoj stav, stati iza njega i time pokazati minimum građanske odgovornosti prema društvu za čiji boljitak bi trebalo da se bore naukom i njenom etičkom upotrebom”, smatra Popović.

Dodaje i da akademici nisu vojska, već slobodni građani i da, iako CANU može da ima zvaničan stav oko nekih pitanja, naučnici moraju imati svoj.

“I izražavati ga, ako ne samoinicijativno, a ono kad su pitani za taj stav. U razvijenim demokratskim društvima akademije nauka su zgrada znanja, žive intelektualne misli, a riječ akademika je snažna, jer nosi argumentaciju, ličnu i intelektualnu hrabrost”, kaže Popović.

I kad su stručnjaci, očekuje se da ne talasaju

Branka Bošnjak, poslanica u Skupštini i nekadašnja savjetnica za nauku u Rektoratu Univerziteta Crne Gore, mišljenja je da akademici “ne talasaju” jer su mahom birani na osnovu političke podobnosti.

“Nema u svijetu akademije nauka koja je ovako anemična, blijeda i potpuno indiferentna na sva društvena zbivanja, kao što je CANU. Sve anomalije, nepravda i problemi od kojih vrvi crnogorsko društvo njih ne dotiču. Nažalost, čast časnim pojedincima, činjenica je da je većinu članova, posebno odjeljenja za društvene i humanističke nauke, tamo delegirala politika, a ne nauka. Zato se tako i ponašaju. Tek što se Dukljanske akademije (DANU) tiče, tu je politički kriterijum bio maltene jedini kriterijum za ulazak. Malo je drugačija situacija sa prirodnim i tehničkim naukama, jer tamo ima i onih sa respektabilnim referencama, ali su i oni morali biti ili politički podobni ili makar oni što u političkom smislu ‘ne talasaju’”, kazala je “Vijestima” Bošnjak.

Prema njenim riječima, nauka je u Crnoj Gori odavno degradirana, banalizovana i ne shvata se njen pravi značaj za društvo.

Bošnjak je mišljenja da je motiv crnogorskih akademika da budu birani uglavnom jer akademije daju “ogromne mjesečne apanaže”.

“U svijetu, to je čast i prestiž biti član akademije i referenca, nema nikakvih novčanih apanaža. To samo kod nas na Balkanu, dodatno ovi naši ne daju nikakav doprinos društvu, a nakon izbora, više se i ne bave naukom. Dovedu ponekog gostujećeg predavač, ako koju knjigu izdaju, i to je sve... Nikakav značajniji doprinos društvu i nikakvu raspravu od javnog interesa maltene ne pokreću. Pojedini žive u inostranstvu i ne znam da li su ikad kročili u akademiju. Bitno je da su nekako upali tamo i navukli se na budžetska sredstva”, ocijenila je Bošnjak.

CANU je po zakonu najviša naučna i umjetnička ustanova u Crnoj Gori. Finansira se iz budžeta, a samo za 2019. godinu predviđeno je 1,9 miliona eura za funkcionisanje te institucije. Budžet za CANU je rastao svake godine od 2012. godine kada je iznosio 1,14 miliona eura.

Upravo to što CANU finansira država, u CGO vide kao objašnjenje za (ne)aktivnost dijela akademika i razlog da radije ćute, nego da oponiraju vlasti. I to, prema riječima Mire Popović, nije slučaj samo sa CANU, već sa svim institucijama koje se finansiraju na taj način.

“Uočljivo je kod svih institucija koje su finansirane iz budžeta da one ne oponiraju vlasti, niti dovode u pitanje njene odluke. Takođe, nema tu ni neke posebne odgovornosti o načinu trošenja sredstava. A moramo ponavljati, iako to zvuči ponekad dosadno – to je novac građana, poreskih obveznika. I onaj ko taj novac troši, mora imati svijest o tome za šta su opredijeljena sredstva, koja je stvarna svrha institucija u kojima su i da svojim posvećenim i odgovornim radom to opravdaju”, poručila je ona.

Uvjerena je da bi, ako bi CANU morao da se bori za sredstva na jednom kompetitivnom tržištu, i pristup rukovodstva i akademika bio potpuno drugačiji.

“Ovako im je omogućeno da uživaju benefite, a da pri tom nemaju potrebu da održavaju minimum profesionalne odgovornosti koju njihova pozicija nosi. Slična je situacija sa većinom redovnih profesora na UCG, koji prestaju sa svakom vrstom naučnog rada, ili ga održavaju na minimumu, čim budu izabrani na tu poziciju”, rekla je Popovićeva.

Naučna saradnica na UCG, docent Biljana Maslovarić smatra da CANU treba hitna reforma: “Mislim da je manje pitanja novca, o dobrim namjerama zaposlenih još manje, a najviše je u pitanju arhaični pristup nauci, kulturi. CANU bi izistinski morala da se reformiše, otvori prema društvu i naučnoj zajednici da bi opstala i obavljala svoju funkciju”.

Bošnjak: Neki nisu ni za mentore

Komentarišući nedavne navode “Vijesti” da CANU ima dva odjeljenja u kojima gotovo nijedan član ne ispunjava uslove za izbor u zvanje docenta na UCG i da je naučni doprinos velikog broja akademika CANU na međunarodnoj sceni skoro pa nevidljiv, Bošnjak je kazala da mnogi akademici, dok je bila savjetnica za nauku u Rektoratu UCG, nisu ispunjavali uslove ni da budu mentori na magistarskim tezama.

“Odlično znam kakve su naučne reference pojedinih akademika. Nakon što je UCG uveo kriterijume da su za mentorstva i izbor u zvanja, te za odbranu doktorske disertacije moraju imati objavljeni radovi u međunarodnom časopisu, nastala je pometnja na fakultetima društvenih i humanističkih nauka. Maltene, skoro niko nije ispunjavao uslove”, kazala je ona.

Da bi “izigrao kriterijume”, dodaje Bošnjak, Veselin Vukotić je tako “Preduzetničku ekonomiju” registrovao kao međunarodni časopis.

“Pošto neko vrijeme niko nije ispunjavao uslove, važilo je i da imaju dovoljan broj nekih drugih radova koji mogu kompenzovati ovaj jedan u međunarodnom časopisu”, rekla je ona, dodajući da je UCG na sreću pooštrio kriterijume, pa su radovi morali biti objavljeni u nekom od časopisa sa SCI liste.

Kako se radi u naučnom svijetu

Originalnost je jedan od uslova za objavljivanje rada u vodećim naučnim časopisima. Pritom, objašnjava Bošnjak, rad mora proći vrlo stroge recenzije, a procedura traje najmanje godinu dana od momenta slanja do objavljivanja rada.

“Procedura je duga i vrlo zahtjevna. Sve je šifrovano, recenzenti često traže dodatne informacije i po više puta. Imala sam čast, nakon objavljenog rada u jednom eminentnom časopisu, da me jedan naučni časopis iz Kembridža angažuje da budem recenzent za radove iz moje uže naučne oblasti i to mi je bila velika čast. Nisam za to dobijala novčanu nadoknadu, već besplatan godišnji pristup naučnim bazama podataka kako bih pratila trendove u nauci. Tako se to radi u pravom naučnom svijetu”, kazala je Bošnjak