NAJVIŠE POPIJENOG ALKOHOLA PO GLAVI STANOVNIKA U SFRJ

U Nikšiću se nekada godišnje pilo više alkohola nego u cijeloj Makedoniji

Nikšić je još krajem 19. vijeka imao nekoliko desetina kafana, da bi 1984. zvanično postao vlasnik neslavnog rekorda
15776 pregleda 22 komentar(a)
Kafana - epicentar zbivanja, Foto: “Stare nikšićke kafane i hoteli”
Kafana - epicentar zbivanja, Foto: “Stare nikšićke kafane i hoteli”

Po kafanama se gradovi pamte. One su žila kucavica nekog mjesta. Ovo je priča o tim i takvim kafanama koje su nekada postojale u gradu pod Trebjesom, o kafanama u kojima se stvarala istorija, rađala kultura, nastajao “dobri duh Nikšića“.

Taj duh vremena kada su kafane bile “centar svijeta” sakupio je i pribilježio hroničar i publicista Maksim Vujačić u knjizi “Stare nikšićke kafane i hoteli”, a za “Vijesti” je ispričao neke pojedinosti.

“Prvo nikšićko pjevačko društvo ‘Zahumlje’, koje je osnovano 1898. godine, prvi nastup, tzv. prazničko posijelo, imalo je krajem oktobra te godine upravo u kafani i to u jednoj od najuređenijih i najposjećenijih kafana toga doba, vlasnika Ivana Vujice iz Mostara. U toj Vujičinoj kafani te godine su se okupljali glavari da proslave imendan knjaza Nikole I. Goste su zabavljali Branko Šobajić na violini, Dimitrije Kontić sa okarinom i Đoko Čuturica sa harmonikom”, priča Vujačić.

Detalj iz kafane
Detalj iz kafane(Foto: “Stare nikšićke kafane i hoteli”)

Od 1881. do 1891. godine izdate su dozvole za 179 kafana. Ostalo je zabilježeno da je Nikšić 1882. imao 61 kafanu. Kako je 1900. objavila tadašnja štampa, kafane noću nijesu smjele da rade poslije 23 časa.

Samo su Muslimani za vrijeme ramazana čitav mjesec imali pravo da u kafani Vujice ostanu do dva-tri sata iza ponoći, a društvo im je pravio sam gazda.

Ko se napije - sadi lipu

Zahvaljujući kafanama i osobama koje su nakon čačice više popijene znali da stvaraju izgrede, Nikšić je tih godina postao i “zeleni grad”. Vojvoda Šako Petrović, tadašnji guverner Nikšića, donio je odluku da svi koji se napiju i naprave problem u kafani moraju da zasade po dvije mladice lipe ili brijesta. Nikšićani skloniji čašici morali su prvo da odu u Budoš, iskopaju dvije sadnice, zasade ih, redovno zalivaju i paze sve dok se potpuno ne prime. Grad pod Trebjesom je 1906. imao 61 kafanu, a četiri godine kasnije 53 kafane, gostionice, prenoćišta i depozita pića i dva hotela - “Nikšić” i “Amerika”.

Kafana je literatura, koja ne laže. U svima drugim slučajevima života čovjek unosi u zajednicu jedan pozajmljeni stav namijenjen samo zajednici… U kafani nema te polusvjesne i hotimične borbe čovječanskih atoma koji sastavljaju more. Ljudske svijesti sudaraju se i odbijaju same po sebi, u nekom stanju slobode, i najzad se obrazuje pravi, ponikao u slobodi, stvaralački duh kolektiva”, zapisao je Stanislav Vinaver u “Gromobranu svemira”.

“U godinama između dva svjetska rata gotovo da nije bilo kuće na centralnom gradskom trgu i u okolnim ulicama u kojoj nije bila kafana. Muškarci su pili šljivu iz čokanja, žene kruškovac, gazirane krahere, oranžadu i sok od maline razblažen vodom. Vino je malo ko tražio. Tipična nikšićka kafana toga vremena imala je drveni šank ispod koga je stajala ‘pletena’ demižana sa vinom koje je obično, zbog toga što je slabo prolazilo, završavalo kao sirće. U stalaži pored zida, u 10-15 flaša, bio je izložen cjelokupan asortiman pića. Stolovi su bili prekriveni šarenim tavajama, a sa tavanice je visila obavezna muholovka. Kada pristudi u furuni je ložena pilotina”, priča Vujačić.

Iako je konkurencija bila velika, a zarada mala, tadašnje kafedžije nijesu “vukle” goste za rukav, nijesu su otimali oko novca, već su svakodnevno jedni druge posjećivali pa je zarađeni dinar “kružio”.

Čitaonicu u kafani zatvorila policija

Vujačić objašnjava da je između dva svjetska rata najviše kafana u gradu bilo u nekadašnjoj maloj Gundulićevoj ulici (dio današnje Njegoševe, od Gradske kafane do hotela “Onogošt”). Ulica sa samo petnaestak kuća na obje strane bila je žila kucavica gradskog javnog i tajnog (političkog) života. U osam kuća sa desne strane bilo je šest kafana i jedna prodavnica pića, dok su se sa lijeve strane u sedam kuća nalazile četiri kafane i jedna prodavnica pića.

“Fudbalski klubovi u Nikšiću prije Drugog svjetskog rata nijesu imali klupskih prostorija, pa su se navijači i fudbaleri okupljali u kafanama, a u njima su držali i sportsku opremu, ugovarali utakmice, održavali godišnje skupštine. Kafane su u to doba bile i biblioteke. Tako se u kafani Peka Pejaka nalazila Radnička čitaonica, koja je važila za gradsku biblioteku, a u kojoj se mogla naći beletristika, naučne knjige, kao i napredni listovi i časopisi. Nažalost, čitaonica nije mnogo radila jer je policija zatvorila i zapalila knjižni fond”, priča Vujačić.

Nakon Drugog svjetskog rata, Ulica Novaka Ramova je bila jedna od rijetkih u gradskom centru bez kafane, ako se ne računa Klub penzionera.

“Na centralnom gradskom trgu prvih poslijeratnih godina otvoren je Radničko-službenički restoran popularno nazvan Dilova menza, po imenu njegovog upravnika Dimitrija Dila Šakotića. U toj menzi neposredno po oslobođenju grada hranili su se engleski artiljerci koji su u Nikšić stigli kao pomoć našim jedinicama. Fudbalskim ekipama koje su gostovale u Nikšić tih godina domaćini su redovno priređivali doček sa ručkom u Dilovoj menzi. Redovni i povremeni abonenti ovog restorana bili su ‘domaći’ radnici - samci, neimari iz skoro svih krajeva Jugoslavije, gradski boemi, beskućnici, prolaznici, putnici namjernici... Ovo šaroliko društvo Dilovih gostiju svakodnevno je znala da obraduje prodavačica cvijeća koju su oni zvali Dama s kamelijama, prema istoimenom filmu”, kaže Vujačić.

Kojevitez zbog pjevaljki

Dugo godina kafana “Lovćen”, koju su Nikšićani zvali “kojevitez” zbog prvih “pjevaljki” koje nikako nijesu mogle da “uhvate ritam”, bila je najpopularnije mjesto za izlazak. Ništa u toj kafani, koja je imala najljepšu ljetnju baštu, gostima nije smetalo.

Gundulićeva ulica
Gundulićeva ulica(Foto: Privatna arhiva)

“Ni udvaranja ‘umjetnicama’ na praistorijski način, ni nezainteresovanost konobara i naplaćivanje ‘od oka’ mimo važećeg cjenovnika, dok bi usput sa gostima za nekoliko stolova igrali simultanku ‘šlage’ ili ‘šibica’. Ljubitelji borilačkih vještina prvih poratnih godina mogli su na improvizovanom ringu u uglu terase da gledaju egzibicione boks mečeve”.

Na ravnom krovu “Gradske” kafane, koja je nekada imala galeriju i prvi džuboks u gradu, bila je terasa sa stolovima i muzikom ‘uživo’. Ljeti su tu organizovane igranke, a terasa je godinama, prije i poslije rata, služila i kao “govornica” tokom mitinga, posljednji put na mitingu organizovanom u znak protesta zbog ubistva Patrisa Lumumbe, 1961. godine.

Omiljena kafana nikšićkih boema ’60. i ’70. godina prošlog vijeka, bila je na željezničkoj stanici, koja je radila „od jutra do sjutra“. Kafanu je otvorio “Onogošt“, a Nikšićani su je zvali Nikšina i Vidina kafana, po njenim konobarima - Nikši Kokoljui Vidi Žižić.

“Čest gost kafane na Željeznici bio je Vito Nikolić, kao i brojni nikšićki boemi koji će kasnije postati značajna imena crnogorske umjetnosti i kulture. Mnogo kasnije, po dogodovštinama i likovima ljudi koji su tu dolazili, Boro Drašković snimio je u njoj film ‘Horoskop’, a Živko Nikolićdjelimično ‘Beštije“, priča Vujačić.

Rekordi i borba sa alkoholizmom

Nikšićani su, kako ističe publicista, 1961. u četiri vinska podruma i u prehrambenim prodavnicama potrošili 230 miliona dinara za 235.819 litara piva, 60.217 litara vina, 36.352 litara rakije i 26.143 litara ostalih žestokih pića. Toliko je koštala gradnja zgrade Opštine na osam spratova. Svega devet godina kasnije imali su Nikšićani najveći prosječni lični dohodak u Crnoj Gori, ali i najveći broj kafana - 105, a postigli su rekord i po količini popijenog pića.

“Grad pod Trebjesom je 1970. godine dostigao jubilarni milion i 180 hiljada popijenih litara alkoholnog pića. Poslije piva, najviše se pila rakija, preko 71 hiljadu litara, zatim vina 61 hiljadu, pa vinjaka i ostalih žestokih pića. Mjesečno u prosjeku 140 hiljada litara, bez ubrajanja tzv ‘brlje’ privatnih proizvođača“, ističe Vujačić.

Kako bi se izborili sa alkoholizmom, Klub liječenih alkoholičara je 1973. godine zatražio od Opštine da se u ugostiteljskim objektima zabrani točenje pića ujutro do devet sati. Čim je odluka stupila na snagu, konobari su “kafanske stolove prekrili šoljama za čaj, sa tečnošću čudnog ukusa i boje”, a ranoranioci se zadovoljno smješkali ne buneći se što “čaj” plaćaju skuplje nego uobičajeno. Oni najvjerniji čašici našli su novu “kafanu” – pošto se tek izgrađena gradska kapela otvarala u šest, oni bi porodici pokojnika izjavili saučešće, a zatim do zatvaranja kapele besplatno ispijali “ostatku na zdravlje“.

Predsjednik Opštine tada je donio novu zabranu - ukinuo je služenje pića pred kapelom. A da je sve to bilo uzalud najbolje govori izjava predsjednika opštinskog saveza za borbu protiv alkoholizma Rajka Božovića, na pitanje novinara koje rezultate očekuje u novembru, mjesecu borbe protiv alkoholizma.

Dio Njegoseve ulice, popularno nazvane Sutomore, gdje je na 300 metara desetak lokala
Dio Njegoseve ulice, popularno nazvane Sutomore, gdje je na 300 metara desetak lokala(Foto: Svetlana Mandić)

“Očekuju se rezultati, ali u ispijanju alkohola, jer Nikšićani su izgleda shvatili borbu protiv alkoholizma da što više unište ispijanjem, pa će ga onda biti manje, a time njihov doprinos ovoj akciji veći“. Nakon tri mjeseca Vrhovni sud je ukinuo odluku nikšićkih vlasti o zabrani točenja pića prije devet sati ujutro, kao neustavnu. A Nikšićani nastavili po starom i ponovo se 1984. godine”okitili” neslavnim rekordom. Objavljeno je tada da se u Nikšiću po glavi stanovnika pije najviše akohola u Jugoslaviji, kao i da se za godinu popije više nego u cijeloj Makedoniji.

Nema preciznih podataka koliko se danas u Nikšiću popije alkohola. Ali, zna se da ima 206 registrovanih kafana i četiri noćna kluba.

Novo vrijeme nosi i nove kafane. Možda onima iz starije garde ove kafane nemaju “šmek” na koji su navikli, ali ko zna - možda će i generacije koje dolaze o današnjim lokalima pričati nostalgične priče koje su čuli od starijih.

Kad kralj Nikola plati turu

Vujačić je u knjizi “Stare nikšićke kafane i hoteli” pribilježio zanimljivu anegdotu o Nikoli Peroviću i njegovom imenjaku - kralju Nikoli.

“Konkurencija je početkom prošlog vijeka bila velika, gostiju malo, pa je gazda Nikola često u kafani ostajao sam sa fotografijom crnogorskog vladara obješenom iznad šanka. Nasipao bi dvije čašice rakije, po jednu sebi i imenjaku, i ispijao ih uz obavezno ‘U zdravlje gospodaru’. To mu vremenom pređe u naviku pa je vijest stigla i do gospodara i on jednom, kad je došao u Nikšić, naredi da mu dovedu Perovića. Njihov razgovor je, kako je zapamćeno, tekao ovako:

“Misliš li ti, imenjače, da sam ja gori čovjek od tebe”, pitao je Perović.

“Ne gospodare, no mislim da je samo Bog bolji od tebe”, jedva je promucao uplašeni kafedžija.

“Pa što onda, brate, kad već tolike godine pijemo zajedno, ne pustiš i mene da platim koju turu pića”.

Gospodar je onda izvadio nekoliko “napoleona” i dao ih zapanjenom Peroviću.