“Kada bi se biralo najljepše crnogorsko selo, sigurna sam da bi Bijela dobila taj epitet. Lijepe uspomene povezane sa još ljepšim prirodnim ljepotama dovele su me na ideju, da se kroz onomastička istraživanja odužim svom zavičaju. Slika rodnog mjesta uzdignuta u domen arhetipskog simbola, najiskrenija je percepcija nečeg najvrednijeg u životu svakog čovjeka, pa ovaj rad predstavlja potvrdu neraskidive veze između čovjeka i zavičaja. Zadivljena vještinom čovjeka ovog terena koji je umio da iskoristi jezičke mogućnosti i pretoči ih u metaforične nazive opisujući prostor i prilike od kojih je toliko zavisio kroz vrijeme, još su jedan od motiva za pisanje rada”, kaže za “Magazin” Mirjana Rajković Radović.
Magistarskim radom pod nazivom “Mikrotoponimija Bijele”, koji je odbranila u martu prošle godine, dostojno se odužila selu koje i dalje čuva tajnu o nastanku imena. Postoji više tumačenja, ističe Rajković Radović, poput onih koje je dao Svetozar Tomić, da je selo dobilo ime po rijeci koja protiče kroz bijelu glinu ili da su joj ime “donijeli” jedni od prvih doseljenika, Vulovići, koji su došli iz Bijele u Boki, kod Herceg Novog. Mihailo Šćepanović pak smatra da je “drobljačko selo Bijela ime dobilo skraćivanjem dvosložnog imena Bijela Crkva”. Tumačenje koje mještani najviše vole, a i najčešće pominju, je narodno predanje koje je zapisao Andrija Luburi - da je za vrijeme gradnje manastira Morača bila sušna godina i da nijedna vodenica potočara u Crnoj Gori nije radila, pa je Vulović, čije ime tradicija nije sačuvala, na tri konja donio brašno samljeveno u mlinu Crnjak, ispod izvora Bijele, koje se nalazilo u selu koje se tada zbog guste bukove i cerove šume, zvalo Crna.
“Predanje kaže da je ktitor manastira Morača, Vukan Nemanjić, u narodu kralj Nemanjić, naredio da se Crna preimenuje u Bijela jer daje dobre ljude i dobro brašno, a da mlin ostane Crnjak. Ovo predanje rado pričaju i prenose sadašnji žitelji sela”, kaže Mirjana.
Ističe da će možda neko novo istraživanje dati odgovor na pitanje koja je od ponuđenih tvrdnji o nastanku imena sela najbliža istini.
“Svaka od ovih tvrdnji u sebi čuva prošli život, vjerovanja, vrednovanja. U svima njima je ugrađena svijest jednog naroda, njegov mit koji ima naziv, svoj oblik, sliku, pa i višeznačnost. Mapa je iscrtana i daje putokaz ka identitetu i tradiciji jednog naroda, kako ih obrađivati, pa i uopštavati, te im udahnuti novi život i kroz druge oblike stvaralaštva osim umjetnosti imenoslovlja. Jer, imenovati neku pojavu jeste umjetnost”, kaže Mirjana.
U radu pominje i predanje da su Kriči živjeli i na teritoriji današnje Bijele, da mještanima tog drobnjačkog sela nijesu bila “strana” ni paganska vjerovanja, na šta ukazuju toponimi Vilina pećina, Vilenjak, Vilovača, da su i Romi ljeti znali da tu pronađu svoje odmorište pa su iza njih ostali brojni toponimi, da je nekada postojao veliki broj mlinova, od kojih je Crnjak najpoznatiji…
Prema njenim riječima toponomastički materijal jedan je od najočiglednijih pokazatelja iznijansiranosti i oštroumnosti narodnog zapažanja na šta ukazuju metaforični nazivi njenog zavičaja.
“Tako se livada u zaseoku Laza, na kojoj su nekad mještani igrali staru narodnu igru bacanje kamena s ramena pri čemu je ostao izraz: Basta li ti prebaciti?, što bi značilo da li je neko snažan da prebaci kamen što dalje, zove Bastašica. Navjeći vir na rijeci koji u ljetnjim žegama predstavlja kupalište za mještane i dolaznike koji ljetuju u selu, zove se Maniti vir. Determinativ maniti ima negativnu konotaciju zbog svoje matice, odnosno vrtloga koji privlači. Ostale su zapamćene priče o pojedinim mještanima koji su se tu utopili pa je ostao naziv Maniti vir”, objašnjava Mirjana pojedine toponime.
Za naziv zaseoka Košice vezuju se dva predanja. Prema jednom, naziv vodi porijeklo od košnica pčela, dok se drugo tumačenje odnosi na nekog Turčina koji je bio vlasnik zemljišta, pa, prema predanju, kada je te godine snijeg pao za Đurđevdan, 6. maja, a on bio razočaran jer zbog vremenskih neprilika neće imati koristi od usjeva i košenja i, kako mještani kažu, “baci kosu i zauvijek napusti ovaj kraj. Ostala je samo kosa”.
“Toponim Mramorača u zaseoku Dobrijevići, prema predanju, nastao je prije 200 godina. Na tom mjestu su tada živjeli Jovanići. Usov koji se spustio sa planine Kravice sve ih je zatrpao. Preživjela je samo mlada nevjesta s djetetom, jer je u međuvremenu pošla za vodu. Kao svjedok tog predanja na tom mjestu postoji bijeli kamen, mramor. U blizini Mramorače nalazi se i Njiva Jovanića što ukazuje da su tu nekad živjeli Jovanići i da je od njih ostao samo toponim”, objašnjava Mirjana.
Tu je i brdo Gradina čiji naziv potiče od rimskog tvrđava koja se, prema predanju nalazila na brdu, dok drugo tumačenje, koje je mještanima više priraslo srcu, je da je na tom brdu žena Đurađa Brankovića, Jerina, htjela da zida utvrđenje za odbranu od Turaka.
A da se mikrotponimi “rađaju, razvijaju i imaju svoj život uslovljen slikom okruženja podliježući njegovim zakonitostima” Mirjana navodi primjer katuna Mali Pariz.
“Riječ je o ljeti najnaseljenijem katunu u kojem čovjek ima sve - vodu, ublove, snježnice kao pirodne frižidere. Na taj način ponosno je opisao prirodno bogatstvo jedan od katunjana. Sve u raskoši boja, preliva i svjetlosti - duševno odmorište u kome je sve podređeno dobroti i ljepoti Naziv je novijeg datuma i nije katastarski zabilježen”.
Mali Pariz, kaže ona, samo potvrđuje činjenicu da je onomastička građa neiscrpan materijal za proučavanje.
Ko zna. Možda u bliskoj budućnosti Mirjana odluči da selu pored mikrotoponimističke “titule” magistra, doda i onu doktorsku uz nova predanja, legende i toponime.
Bonus video:
