NEMA PREPREKA KA OSTVARENJU SNOVA

Adnan Kujović sanja Paraolimpijadu u Parizu

Osamnaestogodišnji Bjelopoljac trenira džudo iako je slijep od rođenja
1583 pregleda 3 komentar(a)
Sve se može: Kujović, Foto: Jadranka Ćetković
Sve se može: Kujović, Foto: Jadranka Ćetković

Adnan Kujović jedini je crnogorski paraolimpijac u džudou i jedini bjelopoljski olimpijac.

Za osamnaestogodišnjaka nema prepreka ka ostvarenju snova. Iako slijep od rođenja, Adnan već tri godine uspješno trenira džudo, a lani je učestvovao na više domaćih i međunarodnih takmičenja, od kojih izdvaja Evopske igre mladih paraolimpijaca u finskom Lahtiju, u spojenim kategorijama osoba sa smetnjama vida, u junu prošle godine.

Kaže da mu je želja da nastupi na Paraolimpijskim igrama 2024. godine u Parizu.

Prošle godine bio je najbolji mladi sportista, a dobitnik je i opštinskog priznanja perspektivnog sportiste.

Kujović je za najboljeg mladog sportstu proglašen u tradicionalnom izboru Paraolimpijskog komiteta (POK), a to priznanje mu je uručeno krajem novembra prošle godine u Podgorici.

Ističe da mu je to jedna od najdražih nagrada, koja za njega predstavlja veliki podsticaj da u svakom trenutku postane bolji, ali i da se bar na neki način oduži ljudima koji vjeruju u njega.

“Sve je krenulo sa sjajnom podrškom džudo kluba i mog trenera Enesa Camića. Pored njega imam nesebičnu podršku svih članova u klubu koji rade sa mnom. Takođe, veliku zahvalnost dugujem Paraolimpijskom komitetu, na čelu sa Igorom Tomićem, koji mi u svakom trenutku pruža veliku pomoć i podršku i koji mi je omogućio da na pravi način budem reprezent naše države u svijetu“, priča Adnan.

Kujović sa peharom
Najbolji mladi spoortista u izboru Paraolimpijskog komiteta: Kujović sa peharom(Foto: Privatna arhiva)

Ističe da je ljubav prema džudou gajio od malih nogu.

“Kao mali, često sam nailazio na prepreke i padao. Znao sam da ću biti stabilniji ako razvijem sposobnost koordinacije pokreta, zato sam se pronašao u plemenitom sportu, poput džudoa, u kojem pored toga što se trudite da pobijedite protivnika, morate i da pazite na njega. Slušao sam mečeve i sve to me je dosta privuklo. Naravno, ključna je pomoć kluba Favorit”.

Priča da u klubu vježba ravnopravno sa vršnjacima.

“Najviše mi pomažu drugari koji su mog uzrasta. S obzirom na to da ja imam oštećenje vida i da ne mogu kao ostali ga gledam ono što trener pokazuje, tu su moji drugari koji se u svakom trenutku nesebično trude da mi prenesu šta treba da radim. Tako da su oni, mogu slobodno reći, najodgovorniji za moje znanje”.

Ističe da mu je od nastupa najdraži prvi izlazak na međunarodni scenu u Finskoj, ali i učešće na turniru u Njemačkoj, u januaru ove godine.

“To je za mene zaista izuzetno iskustvo, upoznao sam dosta ljudi iz raznih zemalja. Imao sam priliku da vidim kako druge paraolimpijske reprezentacije treniraju, da razgovaram sa njima, da se upoznam i sa njihovim načinom borbe. To su za mene bila dragocjena iskustva”.

I pored toga što svakodnevno trenira, Adnan je odličan učenik trećeg razreda Gimnazije, iako u Crnoj Gori još nema udžbenika za slijepe, na Brajevom pismu.

Sve to, priča on, ne bi bilo moguće bez podrške porodice i drugara iz škole.

Bez vida je ostao kao prijevremeno rođena beba, a kaže i da je do prije deset godina trpio velike bolove zbog očnog pritiska. Poslije operacije u Rusiji, njegovo stanje se popravilo, a na lijevom oku, iako ne vidi, raspoznaje konture predmeta i ljudi.

Adnan kaže da mu nije teško da bude odličan đak, jer voli da uči.

“U porodici mi pomažu svi, ali najviše majka Refika, tako što iščitava lekciije koje snimam na HP reproduktoru, sa kojeg učim slušajući. Moj otac Hajriz je uglavnom zadužen za vožnju do škole i na treninge”.

Adnan kaže da se mnogo toga u Crnoj Gori popravilo kada je riječ o slijepim ljudima i da vjeruje da dolaze bolji dani.

“Nekada je diskriminacija bila mnogo veća, sada je to na jednom veoma niskom nivou, skoro da je nema. Ono na čemu treba da se poradi jeste da se prilagode mnoge stvari, počev od trotoara za slijepe, do sređivanja saobraćajnica, zvučne signalizacije, postavljanja taktilnih traka... Te stvari bi u značajnoj mjeri poboljšale položaj i samostalnost osoba sa oštećenjem vida u svim segmentima života”.

Adnan je završio osnovnu školu u Resursnom centru za mlade u Podgorici i ističe da mu je važno da vjeruje u ono što želi da ostvari.

“Ako vjerujete i date svoj trud, uspjeh je neminovan. Nikada sebi nemojte da kažete da nešto ne možete. Vi sve možete, samo je potrebno da pronalazite ljude sa kojima ćete sarađivati i da radite neprestano na sebi. I danas je najveća investicija ulagati u sebe”.

Kaže i da su njegovi planovi za budućnost vezani za društvene nauke, posebno pravo, i da ga interesuju sve oblasti koje imaju veze sa pravdom.

Trenira kao i vršnjaci

Trener Enes Camić priča da je Adnan došao na predlog svog brata.

“Prije toga smo uradili potrebne ljekarske pretrage, a svo vrijeme smo imali podršku POK-a, koji je omogućio sve što je potrebno za njega. Svi smo ga dobro prihvatili i njegov trening se ne razlikuje od treninga vršnjaka. Od njega očekujemo isto kao od druge djece. Ipak, sve to ne bi bilo moguće bez njegovih drugara iz kluba, koji izdvajaju svoje vrijeme prije ili poslije treninga da rade sa njim, da ga isprate, a često i ja radim individualne treninge sa njim”, ispričao je Camić, istakavši da Adnan sa upornošću i trudom može da bude uzor za mlade.