REPORTERI "VIJESTI" PROŠETALI ULICAMA GRADA POD TREBJESOM

FOTO i VIDEO Nikšić tokom zabrane izlaska: Vikend tišine u gradu koji budan spava

Dok pokušavam da fotografišem spomenik Ljubu Čupiću, onako za svoju dušu, prodavačica koja se nakon zatvaranja radnje vraćala kući, uz smiješak mi dobacuje da nema prolaznika da mi “uskoče“ u kadar
6167 pregleda 3 komentar(a)
Nikčić juče, Foto: Luka Zeković
Nikčić juče, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 13.04.2020. 13:14h

Nikšić je subotom posebno lijep. I posebno živ. Znaju to svi koji su makar jednu sunčanu subotu proveli u gradu.

Ali, tako nije bilo i ove subote, dok smo se, nakon što je prošlo 13 časova, družili grad i ja.

Trg nikada veći, ali ni nikada tiši.

Dok pokušavam da fotografišem spomenik Ljubu Čupiću, onako za svoju dušu, prodavačica koja se nakon zatvaranja radnje vraćala kući, uz smiješak mi dobacuje da nema prolaznika da mi “uskoče“ u kadar.

Priznajem joj da po prvi put želim da mi prolaznici “smetaju“. Da nema korone i da je grad živ. “Pa zar ne vidiš da je grad pun? Pogledaj, sve su terase pune“, kaže uz osmijeh.

Pokušavam da u mislima vratim tu subotu o kojoj ona priča. Ne vrijedi. Grad je tih. I pust! Šetam okolnim ulicama. Opet tišina. Nailazim na momke u plavim uniformama. Nakon što su pogledali dokumenta, razgovaramo.

Ja o tišini, oni o koroni. Pitam ih, da li građani znaju da je poslije 13 časova zabranjen izlazak iz kuća i stanova, ali da nije zabranjen razgovor, smijeh, muzika, jer ne sjećam se da su ulice i zgrade pored kojih sam prolazila ikada bile tiše.

“Ne brini. Za koji sat će u zgradi preko puta, iz onog stana gore, da otvore prozor i puste muziku. Pjesme odlične. Lijepo i njima i nama“, kaže policajac.

Ih, za koji sat. Tada ću kući slušati muziku koju volim, ili koju “moram“ (ako otac pusti narodnjake), i razmišljati o usnulom gradu. Odlazim do parka, Gradske kuće, Dvorca, zatim šetalištem Vita Nikolića do spomenika pod Trebjesom.

Mjesta koja su, prije korone, bila puna ljudi. Trake sa natpisom “zabranjen prolaz“ podsjećaju me da šetam nedozvoljenom teritorijom. Primjeti me druga policijska patrola. Mahnuše u znak pozdrava.

Pri povratku sretoh djevojku sa psom. Stadosmo da popričamo, jer kao da se podrazumijevao razgovor iako se ne poznajemo.

Valjda zato što je šetalište ove subote bilo samo naše. Pitah je prija li joj što zna da može biti vani i onda kada ostali ne mogu.

“Prvih dana sam se šalila kako ću da ‘iznajmljujem’ psa i govorila drugarima da ću, dok oni budu sjedjeli kući, ja moći da šetam.

Sada više ne. Nekako mi čudno proći gradom. Previše je tih“, kaže nova poznanica kojoj ne znam ime. Ali, znam da smo ove subote osjetile istu tišinu. Dođoh do hrama Svetog Vasilija.

Sa gornjih stepenica se pruža predivan pogled. I dok mi je pogled lutao tražeći čovjeka, odjednom mi priđe jedan momak. Bez psa.

“Izvini, u koliko počinje zabrana kretanja?“

Pogledah na telefon (nekada se gledalo na sat).

“Počela prije sat“, odgovorih.

“Stvarno? Nijesam znao. A ja se čudim što nema nikoga. Nadam se da ću uspjeti da izbjegnem policijske patrole“, reče umjesto pozdrava i ode.

Gledam za njim i ne mogu da vjerujem da postoji neko ko ne zna u koliko sati se “zatvara“ grad.

Nadam se će stići kući “neotkriven“.

Dok sam silazila niz stepenice, u susret mi je dolazio čovjek. “Znate li ima li koga u crkvu? Htio bih da kupim svijeću. Imamo smrtni slučaj u porodici, pa makar svijeću da zapalimo“.

Po akcentu bih rekla da je Podgoričanin. A i pogrebno auto koje je stajalo blizu kapele bilo je podgoričkih registarskih oznaka.

Rekoh mu da nijesam pokušavala da uđem u crkvu i da ne znam ima li koga.

Objasnih mu i da može, ako nikoga ne nađe, otići do parohijskog doma. Možda tamo nađe nekoga.

Pozdravih se sa njim i tek kada sam otišla shvatih da mu nijesam izjavila saučešće. A bio je red. Ali, neće mi zamjeriti. Ovo je doba korone. Nakon dvosatne šetnje ulicama usnulog grada krenuh kući. Pozdravih se sa još jednom policijskom patrolom koja me pitala je li šetnja bila uspješna. Rekoh im - ako misle na zabranu, da je više nego uspješna, ali ako misle na šetnju, onda ne. Bila je tiha, nekako čudna i nije prijala.

Priznah im i da sam imala želju, dok sam prolazila Trgom slobode (kako je u tom trenutku čudno zvučalo ime Trg slobode) da vrisnem. Čisto da probudim grad. “Pa što nijesi?“, upita me policajac. “Da ne kažu ljudi da sam luda“, odgovorih.

Osmjehnu se i odmahnu rukom. Kao da je htio reći - “koji ljudi“. Stvarno, koji.

Nedjelja. Opet šetnja istim ulicama. Ovoga puta nijesam sama. Sa mnom je i Luka Zeković. Ili ja sa njim. Nevažno.

Sada sam pripremljena na tišinu, ako se čovjek ikada može pripremiti za to. Mada, nedjeljom je Nikšić inače uvijek “miran“ i tih. I bez korone.

Ali, ovoga puta, do 11 časova grad je bio pun ljudi, što inače nije uobičajeno za nikšićko nedjeljno jutro.

Luka i ja smo, kada je otkucalo podne, riješili da remetimo tišinu. I policijske patrole koje smo sretali.

Na Trgu nas je prenuo zvuk drona. Saša Milović je odlučio da snimi grad dok budan spava.

Obiđosmo ulice, park, crkvu, pričasmo o (ne)svakidašnjim temama, glasnim smijehom “ubijasmo” tišinu. Imali smo i društvo - psi lutalice su nas vjerno pratili. Mada smo i mi, ove nedjelje, bili kao neke lutalice.

Dok je Luka fotografisao Trg, gospođa nam je iz zgrade preko puta sa smiješkom dobacila da vjeruje da će to biti odlična fotografija. “Mi smo starosjedioci.

Uvijek mi je Trg bio kao na dlanu. Moram priznati da ne pamtim da je bio ovako pust kao sada, kada su vikendi. Baš građani poštuju mjere. Tako i treba, jer će se jedino tako sve ovo brzo završiti”, reče ona.

Novinarka Vijesti na pustom trgu
Novinarka Vijesti na pustom trgu(Foto: Luka Zeković)

Za kraj šetnje zamolih Luku da me fotografiše. “Da se sjećam dana kada je Trg bio samo moj”.

“I naš”, uz mahanje i osmijeh pozdraviše me gospođa i, pretpostavljam, njena kćerkica, sa terase iznad Galerije.

Završi se vikend šetnja. Zahvaljujući Luki, ali i gospođama sa kojima “podijelih” Trg, ova nedjeljna je više prijala. I umjesto kraja - da bi sve ovo brzo postalo juče - ostani doma.

Čak i ako imaš dozvolu da možeš da boraviš vani, ostani. Ne prija dozvola ako tako glasno možeš da čuješ tišinu. Para uši. I dušu.

Galerija