Marija Pavićević, Foto: Privatna arhiva

ODUŠEVLJENA LJUDIMA, JEZIKOM, KULTUROM, PISMOM...

Zaštitni znak Nikšićanke: Najljepši osmijeh japanskog kruzera

Marija Pavićević već tri godine plovi oko svijeta i tako zarađuje za život
27608 pregleda 12 komentar(a)
Marija Pavićević, Foto: Privatna arhiva
Marija Pavićević, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 26.04.2020. 19:55h

Osmijeh je njen zaštitni znak. Prepoznali su to gosti i posada japanskog kruzera “Asuka II”, na kome Nikšićanka Marija Pavićević radi već tri godine, pa joj je kompanija dodijelila nagradu “Najljepši osmijeh na brodu”, a njena fotografija našla se na glavnom holu, pored fotografija direktora, kapetana i oficira.

Nakon što je diplomirala sportsko novinarstvo na nikšićkom Fakultetu za sport, gdje je i specijalizirala sportski menadžment, Marija je odradila pripravnički i to je bilo sve što se tiče posla u struci.

“Počela sam da tražim posao u struci, međutim nijesam uspjela. Sa ove tačke gledišta, to je možda bila sreća u nesreći jer sam tada na internetu naišla na konkurs za rad na kruzerima. Nijesam se mnogo dvoumila jer sam dobila priliku da spojim korisno i ono što sam oduvijek voljela, putovanja. Agencija mi je ponudila pet brodova - četiri koja su u vlasništvu američkih kompanija i jedan japanski. Radeći tokom ljetnje sezone na našem primorju upoznala sam dosta Japanaca koji su ostavili lijep utisak na mene, i to je bio razlog zašto sam se odlučila za japanski kruzer Asuka II”, priča Marija dok u Nikšiću čeka da se situacija oko korone stabilizuje i opet počne da plovi.

Mislila je da će joj rad na kruzeru pomoći i da usavrši engleski jezik. Nije ni slutila da će joj znanje engleskog biti, kako reče, manje-više nepotrebno.

“Dok nijesam stigla na brod nijesam znala da su svi gosti Japanci, tako da sam prvog radnog dana počela da učim japanski jezik. Na dlanu sam zapisivala kako da se obratim gostima, da ih pozdravim. Izgovor japanskog je vrlo težak i ubrzo sam, u toku slobodnog vremena, počela da pohađam časove i učim pisma (hiragana i katakana). Danas mogu da se pohvalim da japanski jezik govorim i pišem vrlo dobro”, ne bez ponosa kaže ova Nikšićanka.

Iza nje je tri godine rada na kruzeru, a pred njom je, nada se, još lijepih trenutaka dok bude plovila morima i okeanima. Samo da korona prođe. Ipak, ne može da zaboravi početke druženja sa brodom i talasima.

“Mnogo mi je vremena trebalo da dobro upoznam brod. Ima mnogo hodnika, prolaza. Sjećam se, kada sam tek počela da radim, da sam krenula na pauzu za ručak, od pola sata. Izgubila sam se i nijesam znala kako da dođem do restorana. Počela sam da plačem jer bilo bi mnogo neodgovorno od mene da kasnim prvog radnog dana. Srećom, naišle su kolege koje su mi pomogle da se vratim nazad. Naravno, nijesam uspjela da ručam”, sa osmijehom priča Marija.

Radi u kafeteriji broda i njen radni dan traje po 10-11 sati. Priznaje da joj nikada nije bio problem da radi toliko sati, ali jeste to što se radi sa pauzama pa se maltene radi po čitav dan.

Marija Pavićević
Marija Pavićević(Foto: Privatna arhiva)

“Radi se dva-tri sata, pa imam pauzu tri sata. Onda radim sat pa idem na pauzu pola sata. I tako čitav dan. Znala sam da dođem s posla i zaspem u uniformi, kako bih dobila15 minuta više odmora. A spavanje je, priča za sebe. Morsku bolest nijesam imala, ali sam imala veliki problem da zaspem. Još veći pritisak mi je stvaralo to što moram brzo da zaspem, kako bih se odmorila. Soba se nalazi na trećem spratu ispod nivoa mora, a na drugom spratu su mašine na čiji zvuk mi je i dan danas teško da se naviknem”.

Kruzer “Asuka II” pored toga što organizuje plovidbe oko Japana i Azije, godišnje organizuje i jedno putovanje oko svijeta, pa je Marija uspjela da vidi mnoge destinacije o kojima je samo sanjala. Međutim, ono što joj je posebno leglo i opčinilo je zemlja izlazećeg sunca.

“Oduševljena sam ljudima, kulturom, jezikom, pismom, i svim onim što Japan čini drugačijim od nas. Postoji mnogo gradova koji su ostavili snažan utisak na mene, ali najviše sam oduševljena Tokijom i ostrvom koje pripada glavnom gradu, Chichijima. Ostrvo je pod zaštitom, netaknuta priroda, diše mirisima i bojama divlje trešnje”.

Da bi neko radio na kruzeru mora biti, kaže Marija, i psihički spreman, jer tu je odvojenost od porodice, a nekada danima i sedmicama ne vidi kopno.

Marija Pavićević
Marija Pavićević(Foto: Privatna arhiva)

“Kada smo išli za Njujork nijesam mogla da siđem sa broda jer sam imala tranzitnu vizu, tako da sam na brodu provela dvije sedmice. Kada sam to preživljela, sve ću. Kada nijesmo u Japanu nemamo interneta, moramo da izađemo u luku da se ‘povežemo’. Mnogo mi nedostaje majka, porodica, i stalno razmišljam o njima. Krize su znale da traju po dva-tri dana. Tada bih sebe tjerala da treniram, da izbacim tu neku negativnu energiju, ali to nije dugo trajalo. Brzo bih odustala. Iako sam bila umorna, nijesam mogla da spavam, jer bih stalno o njima razmišljala. Tada mi je prijalo da odem na bazen koji samo posada koristi, da gledam u nebo i slušam muziku. To me opuštalo, a ja sam, zahvaljujući kruzeru i sebi, psihički ojačala”, iskrena je Marija.

Brzo je naučila da se sa Japancima ne rukuje, već samo blago nakloni, da mora biti dobro organizovana i tačna, pa je njen sat, priznaje, uvijek podešen desetak minuta ranije. Što se kuhinje tiče nije joj bio problem da se na istu navikne, pošto je ljubitelj ribe i morskih plodova. Jelo koje joj se posebno dopada, a da nije riječ o ribi i morskim plodovima, je ramen, jedno od najpopularnijih japanskih jela, koje je inače uvezeno iz Kine. Riječ je o čorbastom jelu sa nudlama (rezancima) i komadima sočnog mesa (najčešće svinjetina ili piletina).

Marija Pavićević
Marija Pavićević(Foto: Privatna arhiva)

Većina Japanaca, kaže Marija, nikada nije čula za Crnu Goru i ne zna gdje se ona nalazi. Ali zato, kako kaže, znaju za Jugoslaviju.

“Kada bih im objašnjavala gdje je Crna Gora čim bih pomenula Jugoslaviju znali su u kom dijelu Evrope se nalazimo. Čak su znali da me pozdrave na našem jeziku, što me prijatno iznenadilo”.

Na visokim pozicijama na kruzeru, kako kaže, rade isklučivo Japanci, dok ostatak posade čine Filipinci, Indonežani i Evropljani. Sa svima se druži, ali posebno je bliska sa jednom Ivom iz Srbije.

“Postale smo kao sestre. Štitile smo jedna drugu. Na radnom mjestu ne smijemo da jedemo. Dešavalo se da prespavamo ručak za posadu i odemo gladne na posao. Jedna drugoj bi tada ‘čuvale stražu’. Dok ona jede, ja sam bila ispred da pazim hoće li neki šef naići. I tako smo se mijenjale”, otkriva malu tajnu Marija i dodaje:

“Očekivala sam da će da mi bude teško, kao što je i bilo, ali nijesam očekivala da će mi ljuljanje broda dok sam na odmoru mnogo nedostajati.

Roditeljska ljubav jednog japanskog bračnog para

Marija je na kruzeru upoznala veliki broj ljudi, a bilo je gostiju koji su joj, oduševljeni njenom ljubaznošću i marljivošću, nudili posao na kopnu. Oprobala se u ulozi modela reklamirajući tašne i torbe u Jokohami.

Marija Pavićević
Marija Pavićević(Foto: Privatna arhiva)

“Japanci su mnogo zatvoren narod. Ukoliko te dobro ne upoznaju ne pokazuju svoje emocije. Mnogo su vrijedni, što očekuju i od drugih. Prihvatila sam njihov način života zbog čega su me brzo zavoljeli i ukazali poštovanje. Dosta je putnika koji se često vraćaju na kruzer. U tom početnom periodu moje neznanje jezika me sprečavalo da ulazim u dublju komunikaciju sa njima. Jedan bračni par posebno pamtim. Imali su oko 60 godina. Nijesmo se razumjeli, ali smo se zavoljeli. Za emocije nije potrebno poznavanje jezika. Ono što nikada neću zaboraviti je da su kupili dva mala povezana aparata, pa su mogli da pričaju na japanskom, a aparat je sve to prevodio na engleski jezik. ‘Znaš li da sada možeš da pričas sa svojom majkom’, kazala je gospođa. Kada je aparat preveo njene riječi nijesam mogla da se suzdržim, suze su jednostavno krenule. Zvali su me kćerkom, što mi je puno značilo, kao i ta roditeljska ljubav koju su mi pružili”.

Tetovaže nepoželjne

“Japanci ne vole tetovaže. Tamo se osobe koje imaju tetovaže smatraju da su jakuze (mafija). Zato sam morala da na ručni zglob stavljam tkaninu boje kože kako bih prikrila svoju tetovažu. Gosti su me često pitali zašto to nosim, misleći da me zglob boli. Nijesam htjela da im kažem istinu, plašeći se da ne steknu loše mišljenje o meni, pa su znali da mi donose flastere koje hlade rane prilikom povrede. Zbog njihove pažnje mi je bilo neprijatno da krijem stvarni razlog nošenja tkanine, pa sam im otkrila istinu”, kaže Marija.