Hrvatski naučnik Igor Rudan veoma je prisutan u javnosti od izbijanja pandemije virusa Covid-19. U novoj kolumni koju objavljuje zagrebački Večernji list najavio je da "do završetka izbornog procesa u temama svojih kolumni o COVID-19 više neće pisati o situaciji u Hrvatskoj. "Vjerujem da je epidemiološka situacija u Hrvatskoj sada vrlo povoljna i stanovništvo je već značajno zdravstveno prosvjećeno. Takođe, želio bih zadržati čitaoce koji me prate jer su procijenili da sam nezavisan i vjerodostojan analitičar krize COVID-19", napisao je Rudan najavljujući svoju "predizbornu ćutnju". Precizirao je da će sada usmjeriti pažnju na primjere drugih zemalja, koji bi mogli biti korisni i Hrvatskoj.
Rudan je u novoj kolumni pisao, pored ostalog o strategiji borbe s krizom COVID-19 koju bi preporučio nakon izlaska iz karantina, tj. tokom idućih mjeseci.
"Ovo su moji lični stavovi o četiri strategije koje sam u prošloj kolumni naveo kao teorijske mogućnosti:
1. Strategiju "potpune supresije virusa" smatram poželjnim prelaznim rješenjem do lijeka ili vakcine, ako je realna. Njena izvedba zahtijeva vrlo rani karantin, produženu visoku disciplinu stanovništva tokom karntina, snažnu ekonomiju koja može izdržati karantin, ali i geografski položaj koji olakšava budući nadzor nad ulaskom virusa.
"Pobjednicima" dosadašnjeg toka krize trenutno se čine samo one države koje su blizu iskorjenjivanja virusa sa svoje teritorije. Uspiju li, mogle bi biti u golemoj prednosti u odnosu na ostale države, koje će se boriti s ponovnim žarištima. U njima bi trebali biti spašeni brojni ljudski životi, a ekonomija istovremeno pošteđena velikog stresa. Prve svjetske "corona-free zone" mogle bi, uz Kinu, postati i Tajvan, Južna Koreja, Novi Zeland, Island, Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malta, Kipar, Slovačka i Crna Gora. I mi smo u Hrvatskoj došli nevjerovatno blizu tome, ali na žalost još uvijek ne dovoljno. Treba primijetiti da mnoge pomenute države imaju geografski položaj koji pogoduje njihovoj lakšoj i efikasnijoj kontroli granica.
2. Strategiju u kojoj država uvodi niz mjera koje bi omogućile suživot s virusom, ali sprječava njegovo eksplozivno širenje kako bi izbjegla karantin, naveo sam kao model vrijedan pažnje jer se pokazala izuzetno efikasnom u Tajvanu i Južnoj Koreji. Međutim, nju bih zagovarao samo uz ispunjene sljedeće preduslove: da se može znati koliko dugo bi takvo razdoblje trajalo, da je jasno da su te mjere samo privremene, da se pritom potpuno zaštite svi lični podaci, te da u javnosti postoji visok stepen podrške takvim mjerama. Međutim, kako ti preduslovi u Hrvatskoj nijesu zadovoljeni, lično ne bih preporučio ovu strategiju.
3. Strategija "otpuštanja i stezanja mjera" je realna i njoj će pribjeći mnoge zemlje. Moguće je i da se ona pokaže efikasnom u značajnoj mjeri, sada kad se stanovništvo i samo počinje uključivati u sprječavanje širenja zaraze zbog veće zdravstvene prosvjećenosti.
Kod ove strategije ne sviđa mi se što nas ostavlja u podređenom položaju prema virusu. Time širenje virusa nastavlja da diktira život i mjere zaštite za cijelo stanovništvo, što je situacija iz koje bismo željeli što prije da izađemo. No, ovo je rješenje kojem se mora pribjeći u nedostatku boljih. Zato ga trenutno podržavam. Ipak, vjerujem da postoji i bolji, četvrti pristup.
4. Strategija "liberalizacije upravljanja ličnim rizikom" počela se otvarati kao mogućnost tek proteklih dana, kada smo napokon dobili dovoljan broj rezultata istraživanja seroprevalencije. Njima je istražena prisutnost antitijela, koja ukazuje na preboljelu zarazu koronavirusom. Sada napokon bolje razumijemo koliki udio od svih zaraženih osoba je pod rizikom da umre zbog virusa, zatim kojjih su godina, pola i koji su njihovi vodeći faktora rizika. Zahvaljujući tome, može se razmišljati o dodjeli prava svim ljudima na zarazu koronavirusom. Ono bi značilo prepuštanje punoljetnim građanima Hrvatske da lično procijene prihvatljivi rizik za sebe lično, kao i za sve osobe o kojima brinu, a zatim tom prihvaćenom riziku prilagode i svoje ponašanje."
Bonus video:
