Rudinsko-trepački kraj bio je Eldorado za stanovništvo siromašne Stare Crne Gore nakon 1878. godine, kaže Nikšićanin Živko Kosović.
Profesor istorije i geografije za “Vijesti” priča da ko god je došao - spasavao se od gladi i siromaštva i počeo dobro da živi.
“Bježao je narod iz mnogih krajeva i stizao ovdje, i to ne samo iz Stare Crne Gore, nego i šire. Ima ih koji su došli iz Hercegovine, Drobnjaka”, pojašnjava Kosović.
Kaže da je o svom kraju znao dosta, ali da je znanje nadogradio kada je spremao diplomski “Rudinsko-trepački kraj u geografsko-istorijskom smislu”.
Ističe i jedan, kako kaže, raritet - u kraju sa desetak sela - bila su 44 prezimena.
“Mislim da nema takvih sela u Crnoj Gori da imaju toliko različitih prezimena. Karakteristika je bila, jedna kuća - jedno bratstvo. Uglavnom su sva druga sela naseljavana po principu da čitavo selo nasele dva-tri bratstva. Među prvima koji su naselili Trepča bili su Mićunovići. Ovdje je bio katun Bata Đuričina Mićunovića jer mu je kralj Nikola dao izdig, i on je među prvima došao u Trepča”, objašnjava Kosović.
Pojedina prezimena u tom kraju su, prema njegovim riječima, ugašena i stotinjak godina, poput Otaševića, Komnenovića, Todorovića.
Ali, ne “nestaju” samo prezimena. I pojedina sela su, kako kaže, “blizu gašenja”.
“Ođe je nekada život bio mukotrpan jer je riječ o vodosušnim predjelima. Danas je drugačije. Svaka kuća ima bistijernu i čatrnju pa je svekoliko drugačije u odnosu na prije. Međutim, iako je bilo teško živjeti, selo je bilo puno stanovnika. U selu Trepča nema 20 dimova da zimuje, a u rudinsko-trepačkom kraju nekada je bilo i tri hiljade stanovnika, dok danas nema ni 50 domaćinstava. Bilo je više od 150 đaka, škola je radila u dvije smjene, a sada evo deset godina škola ne radi. Poneko dođe ljeti, a zimi skoro pa niko”.
Kraj je nekada bio interesantan i Grcima i Turcima, ali i stanovnicima Crne Gore i Hercegovine, kojoj je nekada i pripadao.
Sve do oslobađanja od turske vlasti, u rudinsko-trepačkom kraju bili su samo turski katuni, dok naseljavanje pravoslavnim življem počinje nakon Grahovačke bitke, 1836. godine, priča Kosović.
“Kamensko i Rudine su Crnoj Gori pripale poslije bitke na Grahovcu, 1858. godine, a Trepča tek posle 1878. Ovi su prostori vazda bili interesantni za naseljavanje. Između ostalog, postoje još brojna grčka groblja, a u 14. i 15. vijeku su pod planinom Njegoš živjeli Petrovići koji su kasnije odselili na Njeguše i odavde sa sobom ponijeli prezime Njegoš. I danas postoje ostaci njihovog manastira pod Vrela Trepačka. A da su ovdje nekada bili Turci, govore brojni toponimi, poput rupe Bidžovića, kruška Osmovića, torine Ćorovića. Danas je od turskih zdanja ostalo samo poneko utvrđenje i karaule”.
Selo je dalo, kaže profesor, brojne poznate ličnosti.
“Pored barjaktara kralja Nikole, Baća Mićunovića, i kraljevog kapetana Nikole Kosovića, tu su akademici Dušan i Ljubo Kosović, pisac Đuro Krivokapić, pjesnik Andro Đapić, pametar Rako Đapić”.
O današnjim slavnim ličnostima iz toga kraja još je rano govoriti, kaže Kosović i ističe da ga je strah da se ne nastavi trend gašenja sela i prezimena.
Odradio pripravnički i završio druženje sa đacima
Živko je prije deset godina diplomirao istoriju i geografiju. Odradio je pripravnički u jednoj osnovnoj školi i završio “druženje” sa učenicima i dnevnikom. Ne zato što je htio, nego zato što je morao.
“Nije bilo posla i vratio sam se na selo, u Trepča. Najteže mi pada što sam tolike godine učio, a sada ne mogu da radim. Ali, šta ću - kada se nema posla bolje i ovdje raditi da se ne traži ta socijala. Imam 7-8 krava, 5-6 koza, nešto svinja, kokošaka, mačke. Držim 15-ak pčela, sadim krtolu i pomalo prodajem. Kupim i sir i skorup. Učio sam ‘posao’ od sestara, komšinica, od svakog pomalo. Nije bilo u početku svejedno, ali sve se da načiti kada ima dobre volje. Onda ništa nije teško naučiti”.
Mnogi se sjetili starevine u doba korone
Za vrijeme korone, kaže Kosović, mnogi su se sjetili starevine. Nada se da će se njihovo interesovanje za selo nastaviti.
“Danas je mnogo zanimljivije ljudima u gradu, nego na selu, i niko neće nažalost na selo jer je trend takav. Migracije stanovnika su mnogo česte, a industrija i brojni svjetski trendovi poveli su ljude sa sela u gradova. Ali, nije to samo problem kod nas. To je mnogo širi problem u svijetu. Nadam se da će sada doći obrnuti trend migracija, iz grada u selo. Danas je, ako neko hoće, komotno živjeti na selu. Da se maknu iz zatvora gradskih. Danas postoje mnogo bolji i ljepši uslovi življenja nego nekad. Hoće li narod shvatiti da mu je ljepše na selu, ili neće, ne znam. Znam samo da bi mogao, ako hoće, lijepo na selu da živi”.
Bonus video:
