Milan Radović, Foto: Facebook

VELIKANI PLANINARSTVA

Hodali ivicom i skliznuli u smrt

Crnogorske planine iznjedrile su mnoge velikane planinarstva, među njima su i pokojni Pavle Milošević, Danilo Petrović - Njegoš i Milan Radović
33199 pregleda 2 komentar(a)
Milan Radović, Foto: Facebook
Milan Radović, Foto: Facebook
Ažurirano: 17.05.2020. 19:49h

Dok hodaju okomitim ili krušivim stijenama grabeći vrletima ka planinskom vrhu sa kog diraju nebo, niz padinu silaze ka podnožju, provlače se kroz usjeke, ukucavaju klinove, probijaju se kroz sniježnu mećavu, maglu ili ledenom kanjonskom vodom rashlađuju vruću krv... - planinari i alpinisti gotovo uvijek su na ivici između života i smrti.

Svjesni, kažu, da ih na svakom koraku vreba opasnost, oni koji žive planinu i žive za planinu, uvijek joj se vraćaju, uprkos njenoj surovosti.

I uvijek, uprkos često promrzlim rukama ili nogama, biraju da stojeći iznad oblaka, sa još jednog vrha prkose životu i nahrane dušu gledajući ljepotu kojom su okruženi.

Crnogorske planine iznjedrile su mnoge velikane planinarstva. Među njima su i pokojni Pavle Milošević, Danilo Petrović - Njegoš i Milan Radović.

Ti gorski vuci godinama su koračali po ovdašnjim, ali i svjetskim vrhovima. Probijali se kroz oluje, snjegove, kišne noći... Čekali da im zvijezde obasjaju stazu sa vrha, hodali ivicom smrti i skliznuli u nju, zauvijek ostajući sjedinjeni sa planinom za koju su živjeli. Planina ih je otela, prekinula njihove staze do novih vrhova. Sva trojica bili su veliki humanisti. Nesebično su prenosili znanje i iskustvo iz planine na mlađe kolege, godinama uspješno vodili brojne ekspedicije... Prevarila ih je neukrotiva ćud planine.

Pavle ostao u ledu Himalaja

Pavle Milošević, poznati jugoslovenski alpinista, zaljubljenik u Komove i instruktor paraglajdinga, rođen je 14. maja 1950. godine u selu Lopate, u Lijevoj Rijeci. Pola vijeka kasnije, 11. oktobra 2000. godine, umro je prilikom uspona na himalajski vrh Čo Oja. Zauvijek je ostao u ledu Himalaja.

Zapisano je da je, sa poljskom ekspedicijom, pokušao da se domogne tog vrha.

Dvije noći proveo je u kampu 3 na 7.500 metara. Zbog jakog vjetra i niske temperature, vratili su se u kamp 2 na 7.000 metara, gdje su proveli noć, a potom se spustili u kamp 1 koji je 600 metara niže.

Pavle Milošević
Pavle Milošević(Foto: RTCG)

Upravo tu počeli su njegovi bolovi i uprkos trudu prijatelja iz naveze, Poljaka Kowalewskog, njegovo stanje je bilo sve gore.

Poljaci i članovi američke ekspedicije spustili su ga do baznog kampa na 5.800 metara u koji su stigli sat poslije ponoći.

Mediji su prenijeli saznanja Miloševićevih prijatelja - ljekar američke ekspedicije borio se za njegov život, ali je oko pet sati umro - uzrok smrti je srčani infarkt. Penjači su napravili grob od kamenja blizu baznog kampa i sahranili ga.

Prvi vikend avgusta ovdašnji planinari posvetili su njemu i botaničarki Veri Vincek, koja je 6. avgusta 2002. godine sa prevoja na Vasojevićkom Komu pala niz liticu. U njihovu čast, na Komovima se svake godine održava memorijal “Vera Vincek - Pavle Milošević”.

Durmitor - Danilova ljubav

Od 2007. godine, na Prutašu, prvih dana avgusta, planinari evociraju uspomene i na člana nikšićkog “Javorka” Danila Petrovića - Njegoša.

Jedan od najpoznatijih crnogorskih alpinista i spasilaca rođen je 12. maja 1957. godine, a poginuo 9. avgusta 2005. godine na Alpima, prilikom silaska sa Materhorna.

“Tog dana, oko podne, spustili smo se do oko 3.200 metara. Danilo je išao prvi. Iz smrzlih greda odronilo se kamenje, a jedan veći pogodio je Danila u glavu. Odletio je niz liticu višu od dvjesta metara. Spasilačke ekipe koje su stigle nakon desetak minuta nijesu mogle da učine ništa za njega. To je najtužniji trenutak koji pamtim - i ja i ostali momci bili smo bespomoćni da na bilo koji način pomognemo svom prijatelju i bratu”, kazao je “Vijestima” Dragutin Šlagi Vujović, član te ekspedicije.

Petrović
Petrović(Foto: Facebook)

On, pokojni Danilo, Dušan Vujić i Đorđije Vujičić iz Javorka i Darko Šiljegović iz Herceg Novog tog dana domogli su se “kralja”, kako je Petrović zvao Materhorn.

Na memorijalu “Danilo Petrović - Njegoš” svake godine porodica, njegovi prijatelji, klupski drugari... sjećaju se Danilove ljubavi prema Durmitoru, sa kog je i kretao na sve ekspedicije.

Petrović na Durmitoru
Petrović na Durmitoru(Foto: Facebook)

Upravo sa te planine je daleke 1987. godine, sa ekipom Javorka, krenuo i na krov Amerike - da kao prvi Crnogorac sa ekipom Javorka raširi zastavu na Akonkagvi.

Vujović kaže da on i Danilovi klupski drugari, kao i mlađe generacije Javorka koje sa divljenjem slušaju o Petroviću, nastavljaju stazama kojima bi i on hodio da ga u 48. godini na tom putu nije zaustavio jedan od najatraktivnijih i za alpiniste najizazovnijih i najopasnijih vrhova.

Milan isprtio stazu do neba

”Razgonim sablasnu tminu,

fenjerom božanske dobrote,

I kad sva sjećanja minu,

ostaće ljubav i nebeske note.

Sanjam susret na visini,

Sa sobom, u vječnoj slobodi,

Krvlju prkosim lednoj tišini

I prtim stazu koja nebu vodi”, napisao je Milan Radović.

Još jedan od planinarskih divova bez kog je Crna Gora ostala zbog ljubavi prema planini.

Rođen je u Pivi 15. aprila 1970. godine, okružen visokim planinama koje su ga još kao dječaka mamile svojom magijom.

Nije im odolio. Posvetio im je svaki slobodan trenutak.

Milan je pisao o planinama, govorio o njima i njihovoj magiji, postavljanju ciljeva, upoznavanju sebe na visini...

Objavio je knjigu “Nebeske note” koja čitaoce vodi na predivno putovanje, nedostižno svima.

Milan Radović
Milan Radović(Foto: Facebook)

Odlazio je i vraćao se uvijek pun znanja o mjestu koje je pohodio i iskustva koje je prenosio mlađima.

Ispisao je istoriju svog kluba Visokogorci, kada je 2008. godine, sa prijateljem Draganom Bulatovićem, izveo prvi uspješan uspon na vrh preko 8.000 metara - Manaslu (8.163).

I njega je, kao i Danila, planina je ugrabila početkom avgusta. Poginuo je 8. avgusta 2019. godine nakon silaska sa vrha Khan Tengri (Nebeska planina), visokog 7.010 metara. Po povratku u visinski kamp C4, na visini od 6.400 metara, ledena litica koja se odlomila ispod njegove noge, zauvijek je zaustavila korak jednog od najboljih crnogorskih planinara.

Milan Radović
Milan Radović(Foto: Facebook)

Predsjednik Planinarskog saveza Crne Gore Dragan Bulatović kazao je “Vijestima” da još nije uspostavljen memorijal “u slavu velikana našeg planinarstva Milana Radovića”.

“Razmišljali smo i razgovarali o tome, ali nijesmo žurili sa donošenjem odluke. Siguran sam da će Planinarski savez i PK ‘Visokogorci’ ustanovljavanjem adekvatne manifestacije, ili na neki drugi način, zauvijek čuvati sjećanje na Milanov lik i djelo. Za sada ima više ideja kako to da uradimo, a kada donesemo konačnu odluku javnost će biti blagovremeno obaviještena”, kazao je on.

Bulatović: Izgubili smo sjajne ljude

Bulatović je govorio i o stradanju naših planinara, ali i pravilima koja se moraju poštovati.

“Često govorim da planinarenje predstavlja aktivnost sa kontrolisanim nivoom rizika, ako mu pristupamo na zdrav način i poštujemo određena pravila i procedure. To prije svega znači da svi oni koji se upuštaju u planinske avanture treba sebi da postavljaju objektivne ciljeve i vlastite ambicije usklade sa trenutnim znanjem i sposobnostima. Potrebno je imati samopouzdanje, ali opreznosti nikada nije previše”, rekao je on.

Petrović ispod Bobotovog kuka
Petrović ispod Bobotovog kuka(Foto: Facebook)

Dodao je da se za pohode, naročito one u visokim planinama, treba brižljivo psiho-fizički pripremati, informisati se o iskustvima drugih ljudi, upoznati se sa objektivnim opasnostima na planini i pratiti vremenske i druge uslove.

“Usponi se brižljivo planiraju, međutim planina je ta koja diktira uslove pa se planovi najčešće moraju prilagođavati uslovima na terenu. Dakle, za uspjeh je potrebno sklopiti mozaik od mnogo faktora, kao što su znanje, iskustvo, snaga, vještina, izdržljivost, odlučnost, upornost i sl. Međutim, nekad se i pored svega toga nesreće dešavaju. Koliko je samo slavnih svjetskih alpinista nastradalo u posljednjih dvadesetak godina. Nažalost, i mi smo izgubili sjajne ljude i planinare poput Danila Petrovića, Pavla Miloševića i Milana Radovića”.

Iskusni planinar objašnjava da se, kao i kod svih drugih ljudskih aktivnosti, nesreće događaju po zakonu vjerovatnoće:

“Ili, kako smo najčešće skloni da kažemo, u nedostatku faktora sreće. U stvari, nesreća, ili kako ti reče taj ‘tren’ koji može da se desi, je rezultat negativnog sinergetskog efekta koji nastaje ostvarivanjem subjektivnih i objektivnih rizika. Pod subjektivnim rizicima se podrazumijeva umor, pad koncentacije, loša procjena, pogrešna reakcija i sl. dok su objektivni rizici oni koji su uvijek prisutni u planinama, u vidu strmih litica, klizavog terena, lavina, glečerskih pukotina, hladnoće itd”.

Takmičenje s planinom je nemoguća misija

Iz stradanja trojice crnogorskih i mnoštvo svjetskih veoma iskusnih planinara, neki nisu izvukli pouku. Njihova smrt nije im ni opomena, već nastavljaju sa “osvajanjem” planina, ne shvatajući da se planina ne može pokoriti.

Bulatovića su “Vijesti” pitale koliko je neozbiljno takmičiti se sa planinom, što čine neki ovdašnji “planinari” i koliko na taj način unižavaju i planinu i sve ono što čine drugi, koji se ozbiljno pripremaju za ekspedicije, vode računa o svemu, ali i ima li planinarenju prostora za senzacionalizam.

“Ne samo da je neozbiljno, nego je apsolutno nerealno i nemoguće takmičiti se sa planinom i svakako da tu ne bi trebalo da ima mjesta senzacionalizmu. No, ipak, do prije nešto više od mjesc dana živjeli smo u svijetu zapanjujuće brzine i zastrašujuće površnosti, što vodi senzacionalizmu svake vrste, a dalje uzrokuje dezinformisanje i banalizaciju u svim sverama života. Prosječan čovjek ovoga doba je ‘nestrpljiv’ i željan senzacija, on ne samo da ne cijeni već prezire učenje, znanje, strpljenje, upornost, posvećenost i sve druge vrijednosti i vrline koje su pratilac svakog istinskog uspjeha. Većina bi htjela sve i odmah. Aktuelna koronavirus kriza usporila je naše živote, dobro nas razdrmala i vratila u realnost, a u prvi plan su izbili profesionalci, skromni, pametni i stručni ljudu. Oni su do skoro rijetko dobijali prostor u medijima jer su isti zauzimali raznorazni ‘super heroji’. Imali smo tako poslednjih godina prilike da upoznamo i neke ‘super planinare’ i slušamo nesvakidašnje priče o ‘osvajanju’ vrhova čak i od ljudi koji ne dolaze iz planinarskog svijeta”.

Smrtan čovjek ne može “osvojiti” planinu

Bulatović ističe da ne voli izraz “osvajanje” kada se govori o planinarenju i vrhovima:

“Jer mi je besmislen i pretenciozan. Kako može smrtan čovjek osvojiti nešto tako veličanstveno kao što je planina. Ja sam na svoje pohode uvijek gledao kao na uzdizanje u fizičkom, ali prije svega u duhovnom smislu. Planinarenje radi planinarenja mi nikada nije bilo primarni cilj. Naravno, prisutan je taj sportski motiv i uspjehom se može smatrati kad se čovjek uzdigne do ‘nebeskog predvorja’ na mjesta koja će zauvijek ostati izvan iskustva najvećeg broja ljudi. Međutim, to nije takmičenje sa planinom, već pobjeda nad samim sobom. To je način da pomjerimo vlastite granice, obuzdamo strahove, spoznamo istine i odagnamo sumnje. To je put na kome upoznajemo sebe, prirodu, pa i druge ljude. Sa tog puta se vraćamo makar malo bolji, više cijenimo život, dom, porodicu i sve druge vrijednosti koje imamo, a najčešće ih uzimamo zdravo za gotovo”.

Vujičić i Petrović
Vujičić i Petrović(Foto: “Od Trebjese do Himalaja”)

Istakao je da ta naša “pobjeda” nije poraz za planinu ili druge ljude, već način da kroz fizički napor i brojne opasnosti dostignemo vlastite duhovne ciljeve.

“Ako to nije tako, onda smo se uzalud znojili, novac trošili i izlagali se opasnostima. Naravno, i ovoj oblasti kao ključna nameću se pitanja prave mjere. Kamo, kako, koliko i do kada? Na ova pitanja ne postoje univerzalni odgovori, već ih svako mora pronaći sam za sebe. Za onoga ko ih pronađe, možemo reći da je našao ravnotežu imeđu unutrašnjeg i vanjskog svijeta, ili drugim riječima da je srećan”.