Sa Katuništa, Foto: Damira Kalač

Preživjela vjekove, da li će i koncesionare?

Planina Zeletin - skriveni dragulj Crne Gore

Inženjer šumarstva Dragan Marković kaže da je šuma na Zeletinu mlađa i perspektivnija od mnogo čuvenijeg rezervata Crna Poda. Na planini između Andrijevice i Gusinja mogu se vidjeti brojne rijetke vrste, između ostalih munika i molika, čija su pojedina stabla starija od 800 godina, ali je uprkos svemu dozvoljena legalna sječa Marković tvrdi i da na katunu Ćeransko postoji kompleks šuma molike čija drvna zapremina premašuje zapreminu u Biogradskoj gori

19117 pregleda 1526 reakcija 14 komentar(a)
Sa Katuništa, Foto: Damira Kalač
Sa Katuništa, Foto: Damira Kalač

Imam ja svoju planinu i zavičaj, ali - poslije mog kraja, Zeletin je jedna od najljepših planina u Crnoj Gori. Tako priču za “Vijesti” počinje Dragan Marković, jedan od, kažu, najboljih poznavalaca crnogorskih šuma.

Marković je 15 godina kao inženjer šumarstva bio zaposlen u Institutu za šumarstvo. Mnogo je razloga zbog kojih Zeletin, gdje su nekad izdizale brojne porodice sa dvije strane planine - iz Andrijevice i Gusinja, stavlja u sam vrh planina Crne Gore.

“Od prvog dana kad sam tamo bio, negdje 2004, za mene je Zeletin otkriće, planina izuzetnih prirodnih vrijednosti, koje su raznolike i očuvane”, kaže Marković.

Bogata biljnim i životinjskim svijetom, Zeletin krije brojne endeme i reliktne vrste, poput munike i molike, četinara koji pamte ledeno doba, planina krije i primjerke stabala čija se starost procjenjuje na više stotina godina. Uz Visitor, još samo na Zeletinu munika i molika grade zajednice i, iako njihove prirode traže različite uslove, ipak rastu jedna sa drugom.

Sa Katuništa put dalje vodi prema vrhovima Zeletina
Sa Katuništa put dalje vodi prema vrhovima Zeletinafoto: Damira Kalač

Zeletin je i značajno stanište za različite vrste ptica - na nacionalnom, ali i evropskom nivou.

Uprkos svemu, ta planina i dalje je praktično neistražena, a iako prepoznata kao Emerald zona i potencijalno Natura 2000 područje, nije izuzeta iz planova države i lokalnih vlasti da bogatstvo tog prostora “valorizuju” kroz davanje koncesija na šume…

Nekad sve vrvilo od katuna, danas se čuje samo tišina

Zeletin pripada masivu Prokletija, proteže se od Andrijevice sve do Gusinja i andrijevičkog sela Kuti. Nekad su na Zeletinu katuni bili brojni, brojna su bila i stada, ali je planina danas skoro napuštena i nedovoljno poznata i najvećim ljubiteljima prirode.

A nigdje, kaže Marković, ne možete da osjetite divljinu kao na toj planini, da se “sledite od tišine”.

“Jedne prilike, kad sam radio u Institutu za šumarstvo, izađem gore i, baš kad sam htio da odmorim, sretnem neke katunjane, mislim na katunu Cecunsko. Najednom, čujemo glas žene koja pjeva. Sačekali smo, kad eto nje na konju. Kad nas je vidjela, kaže nam - ljudi, ne pjevam ja što mi se pjeva, nego iz čistog straha od ove divljine”.

Milanka i Milutin Šoškić jedini još izdižu na Katunište
Milanka i Milutin Šoškić jedini još izdižu na Katunište foto: Damira Kalač

Zeletin je prije tri godine upisan u planinarski vodič “Via Dinarica”, čime je postao dio koridora “mega staze koja povezuje sedam zemalja zapadnog Balkana”. To je i jedina označena staza na toj planini. O tome, međutim, nema informacija na sajtu Turističke organizacije Andrijevica, opštine kojoj dijelom pripada.

Legalna sječa u Emerald zoni

Zeletin je proglašen Emerald zonom, potencijalno je Natura 2000 područje, kao mogućnost pominje se da bude dio Nacionalnog parka Prokletije ili Parka prirode Komovi. Umjesto stroge ili bilo kakve zaštite, na toj planini, pa i dijelu koji je proglašen Emerald zonom i za koji mještani tvrde da tu šumu nisu sjekli ni njihovi preci i da je imala zaštitnu ulogu, već nekoliko godina dozvoljena je - legalna sječa.

Djelovi šume, prema podacima Uprave za šume, dio su Gazdinske jedinice “Piševska rijeka-Zeletin”, za koju Uprava već nekoliko godina raspisuje javni poziv za davanje koncesija. Od koncesija u odjeljenjima 23, 24, 25, 26, a pisali su o tome i mediji, ne bježe ni mještani, čiji je privatni biznis povezan sa korišćenjem zavičajne šume.

Marković kaže da nije protiv sječe - ako se sprovodi po pravilima. Ipak, dodaje, to u praksi najčešće nije slučaj i Zeletin bi radije vidio kao zaštićen. “Zeletin zaslužuje da bude zaštićen kao predio izuzetnih vrijednosti, čak mnogo više nego neke druge planine ili krajevi koji su proglašeni nacionalnim parkom ili su zaštićeni na drugi način”.

Sva čuda planine

Šta krije Zeletin ne znaju ni svi koji žive podno te planine. Iako vrhove vidi sa magistrale koja iz Berana vodi do Andrijevice i dalje prema granici sa Srbijom, ugostitelj Baćko Vlahović do posjete reporterke “Vijesti” nije vidio i elitne primjerke zeletinske munike i jednu viševjekovnu šuplju jelu iz koje je krenuo novi život.

Iz eko-sela “Koljeno”, čiji je Vlahović vlasnik, pruža se jedinstven pogled na dolinu Lima, sa jedne, i vrhove Zeletina, sa druge strane. Jedna koliba u tom eko-selu nosi naziv “Zeletin”. Vlahović je, međutim, stvarne ljepote planine postao svjestan tek na kraju dana, nakon što smo, zajedno sa Radmilom Šoškićem iz Ulotine i vodičem Danilom Ivanovićem iz “Montenegro Guidea”, popeli vrhove Zeletina.

Pogled sa vrhova Zeletina na pojas šume i dolinu Lima
Pogled sa vrhova Zeletina na pojas šume i dolinu Limafoto: Damira Kalač

Od Ulotine smo se terenskim vozilima zaputili prema Katuništu, usput prošli kroz djelove koji pripadaju odjeljenjima 25 i 26, koja su ujedno i Emerald zona. Dalje se šetnjom preko prevoja Rogovi spustili ka katunu Gropa. Šoškić je putem oduševljeno pokazivao svaku biljku na koju bismo naišli, ukazao na izmet medvjeda, kao dokaz da ti sisari žive na tom području, pogađao koja se ptica upravo oglasila… Pričao je da je profesor biologije i osnivač botaničke bašte “Velemun” Mićo Praščević iz Plava na toj planini našao i brusnicu, ali da sebično ćuti o tačnoj lokaciji. Tražili smo i rijetku Blečićevu vulfeniju, karakterističan endem naših prostora, kojeg profesor i botaničar Vukić Pulević od milošte zove Vukosava.

Pogled na dolinu Lima
Pogled na dolinu Limafoto: Damira Kalač

O pohodu na endeme Zeletina sa profesorom Pulevićem pisala je Marija Vugdelić u priči koja je objavljena u zbirci “Crnogorske planine: Putopisi i zapisi”.

Nakon nepuna dva sata uspona, stigli smo na cilj i zaćutali pred zajednicama munike i molike, i pred stablima munike koja su zapamtila skoro čitav milenijum.

Stablo jele čija se starost procjenjuje na više stotina godina
Stablo jele čija se starost procjenjuje na više stotina godinafoto: Danilo Ivanović

Vugdelić koja je 2006. doktorirala u Velikoj Britaniji, gdje je oblast njenog istraživanja bila populaciona i konzervaciona genetika, evolutivna biologija i ekologija, govoreći o endemima Zeletina piše da su zajednice munike i molike značajne jer te vrste inače ne rastu zajedno, pošto zahtijevaju različite uslove - hemizam sredine i vlažnost zemljišta.

Molika i munika, dodaje ona, zajedno koegzistiraju još samo na Visitoru, planini koja je nastavak Zeletina prema plavskoj opštini. Piše i o značaju tih vrsta drveća za ekološki proces koji se naziva sukcesija, a u kojem na ovom prostoru “molike i munike postaju potpuno dominantne, stabilizujući teren i sprečavajući dalje odrone i eroziju”. I molika i munika reliktne su vrste i upućeni će vam prosto reći - preživjele su ledeno doba.

Metuzalemi i šuma vrijedna kao Crna poda

Više puta mediji u Crnoj Gori i regionu objavljivali su priče o stablima munike sa Zeletina starosti 500, pa i više od 800 godina. O njima svjedoči i Marković. “Na Goveđaku sam pronašao muniku prečnika preko 180 cm, procijenio sam da je stara 880 godina. Zamislite koji je to bio vijek kad je ona ponikla na Zeletinu”.

Elitna stabla munike
Elitna stabla munike foto: Danilo Ivanović

Tih “starih, debelih stabala”, koje zove “metuzalemi”, tvrdi, na Zeletinu ima više nego u cijeloj Crnoj Gori. Ipak, ta stabla nisu nikad dospjela na neku listu zaštićenih.

Marković svjedoči i da na zeletinskom katunu Ćeransko postoji kompleks šuma molike čija drvna zapremina premašuje zapreminu u Biogradskoj gori. Ta šuma ne može da bude tretirana kao prašuma, objašnjava, jer ne zauzima dovoljno prostora. Ipak, uvjeren je da zaslužuje da bude zaštićena.

“Prave definicije prašume nema - da bi nešto bilo prašuma treba da zauzima veću površinu, da to bude veći kompleks šuma. Ova šuma na Zeletinu zauzima tek nekoliko stotina hektara, i to može da bude predio izuzetnih vrijednosti netaknute šume”, kaže Marković.

Šuma na Ćeranskom ne bi mogla biti tretirana kao prašuma i jer je, dodaje on, vidljivo da je na tom prostoru u prošlosti djelovao čovjek.

Uporedio je i crnoborovu šumu u kanjonu Tare Crna poda sa šumama Zeletina. “Bor u toj šumi postepeno propada i nestaje, a ova na Zeletinu - ona ima karakteristike kao Crna poda, ali je mlađa i perspektivnija i u pogledu debljine, kvaliteta, visine stabala. To će biti nešto što će za 200, 300 godina moći da živi i sigurno će biti interesantnije od Crne pode”.

I struka malo zainteresovana

Marković kaže i da je kod Agencije za zaštitu prirode i životne sredine (EPA) više puta inicirao zaštitu pojedinih primjeraka i kompleksa na koje je nailazio tokom rada i istraživanja na terenu. Bez uspjeha.

“Niko nije preduzeo ništa da se zaštite ni pojedinačna stabla, ni površine i kompleksi šuma poput Zeletina, koji imaju izuzetne prirodne vrijednosti. Posljednji je trenutak danas da se ona stave pod zaštitu”.

 Stare munike nisu nikad zaštićene
Stare munike nisu nikad zaštićenefoto: Danilo Ivanović

O elitnim primjercima stabala u Crnoj Gori skoro da ne govori stručna javnost. Marković kaže da je o stablu munike u Matarugama kod Pljevalja pisano 1901. u radovima koje su austrijski botaničari objavili u Beču. O istom stablu postoje i zapisi iz 1913, kada su stručnjaci iz Berlina dolazili u Pljevlja. “Kod nas to u literaturi ne pominje nigdje niko, sve ostaje na onima koji ih vide”, kaže on.

Zato ga ne čudi što nema više zapisa struke i o stablima sa Zeletina. I u bibliotekama Crne Gore - univerzitetskoj, Nacionalnoj na Cetinju… rijetki su naslovi koji tretiraju pojam konkretno munike i molike - “Kultura zigotskih embriona munike i molike in vitro” autorke Dragane Stojičić (2006) i “Novi varietet munike sa područja Srbije i Sandžaka (Crna Gora)”, autora Pavla Fukareka koji je o tome pisao još 1951.

Pisali su o munikama u Crnoj Gori i Milić Čurović sa Univerziteta Crne Gore i Aleksandar Stijović iz Instituta za šumarstvo, a taj rad iz 2018. kao osnovu koristi istraživanja rađena tokom nacionalne inventure šuma iz 2011. Dok govori o planu da podatke o elitnim stablima koje prikuplja tridesetak godina objedini i jednom objavi, Marković ne krije strah da li će, ako objavi gdje se nalaze, ta stabla biti sačuvana.

“Možda ću ja biti njihov izdajica”, piše u predgovoru za tu publikaciju.

Da bi se sačuvalo drvo, mora se sačuvati šuma

Za zaštitu pojedinih stabala, od značaja je, kažu stručnjaci, sačuvati i njihovo okruženje.

Marković je, kako priča za “Vijesti”, dok je radio u Institutu za šumarstvo, pokušavao da područje Zeletina zaštiti od kolega. Institut za šumarstvo jedna je od institucija koje su odgovorne za donošenje programa i planova gazdovanja šumama.

“Radio sam 15 godina na planiranju i gazdovanju šumama u Institutu za šumarstvo, prošao sve komplekse šuma u Crnoj Gori, kad god sam mogao da se kod kolega izborim, borio sam se da se u te komplekse ne ulazi, jer kad izračunate - minimalne su to finansijske koristi, a velika šteta za prirodu”. Na pitanje da li je bilo teško boriti se sa kolegama, odgovara - “zavisi, veliki je pritisak posljednjih godina bio od koncesionara, preko raznih kanala”. “Na sve načine sam pokušavao da kolege odvratim da gore ne ulaze sa putem i da ne remete to zbog neke sitne finansijske koristi. Sve to gore što može da se posiječe, može da se posiječe i u drugim šumama, a da se ne remeti priroda. Sreo sam gore jednom čovjeka koji je čuvao ovce, radio je tada u Komunalnom u Andrijevici, bio je na katunu. Kaže mi ‘nikome put ne bi bio potrebniji na Zeletin nego meni, pošto sam ja tu jedini koji izlazi na katun, ali nikad ne bih volio da put izađe na Zeletin, jer više ne bi bio ono što je bio kad motorne testere, ulje i auta uđu u šumu i planinu”, kaže Marković.

Značajno stanište ptica, i ljudi

Dovoljna je i jedna, a Zeletin se na osnovu čak četiri vrste sa Aneksa i Ptičije direktive svrstava na spisak potencijalnih Natura 2000 područja. Na toj listi su lještarka, mala sova, planinski djetlić i jarebica kamenjarka.

Ornitolog i jedan od autora istraživanja za Natura 2000 u Crnoj Gori Borut Rubinič objašnjava da su lještarka i mala sova karakteristične za četinarske šume borealnog tipa (smrča, jela), djetlić za dinarske bukove šume, dok je jarebica od značaja za otvorena staništa pašnjaka i kamenjara. “U suštini čitav masiv je u svim karakterističnim djelovima staništa značajan za razne vrste ptica i to na evropskom nivou”, kaže on.

Značajna je i populacija od oko 20 do 40 pjevajući mužjaka velikog tetrijeba, što, prema njegovim riječima, taj masiv svrstava među 10 najboljih mjesta za tu ugroženu vrstu u Crnoj Gori. Takvih vrsta koje ne ispunjavaju taj prag koji propisuje Natura, ali su važne na nacionalnom nivou, još je nekoliko - troprsti djetlić, gaćasta sova, crna i siva žuna, suri orao…

Glavne prijetnje za očuvanje ornitofaune tog prostora, kako navode autori u dijelu o Visitoru i Zeletinu, su sječa i fragmentacija šume, ali i uništavanje prašumskih i starodobnih ostataka šume.

Rubinič kaže da su mještani na Zeletinu bili “izuzetno ekonomični u sječi drveća” i da su “kidali sa stabla samo debele grane, dok drvo samo nisu dirali i živjelo je dalje”. I ostaci takvih stabala se mogu naći i danas.

Problem sječe, dodaje on, prati veća mreža puteva, što otvara vrata izgradnji malih hidroelektrana, a sve to zajedno stvara uslove za eroziju tla. Problem za očuvanje prostora može da bude i urbanizacija - ne obnavljanje katuna na starim, već izgradnja objekata na potpuno novim lokacijama, što je slučaj na Katuništu ispod vrhova Zeletina.

Katunište
Katuništefoto: Damira Kalač

I izumiranje katuna i manji broj stoke takođe imaju loš uticaj. “Sa jedne strane, to je preveliki uticaj čovjeka i moderna eksploatacija, a sa druge izumiranje tradicionalnog načina korišćenja prostora”, objašnjava Rubinič.

A da život na planini i danas vrijedi, svjedoče Milutin i Milanka Šoškić. Milutin od 1947, kad ga je baba iznijela prvi put, svake godine izdiže na Katunište. Tu posljednjih šest godina još jedino pase stoka tog bračnog para, ljudi rođenih sa dvije strane Zeletina - andrijevičke i gusinjske.

Na planini je ostalo oko 200 ovaca, nekad ih je bilo preko 10.000
Na planini je ostalo oko 200 ovaca, nekad ih je bilo preko 10.000foto: Damira Kalač

Milutin kaže da je uoči Drugog svjetskog rata na katunima bilo i 12.000 ovaca. “To je bilo bogatstvo, bilo je omladine, svega… Sad imamo uslove, ali ne vjerujem da ima 200 ovaca, ja imam 60 i nešto. Nema tu ništa, to je bijeda. Ja sam još pun volje, ugradio sam tri bajpasa, ali se osjećam zdravo”. Zadovoljan je i jer Milanka i on mogu da doprinesu djeci.

Tri bajpasa, ali od stoke ne odustaje: Milutin Šoškić
Tri bajpasa, ali od stoke ne odustaje: Milutin Šoškićfoto: Damira Kalač

“U godinama smo, ali pomognemo. Bez para nisu, bez smoka i mesa nisu…”, kaže i sjeća se, u dane kad je bio dijete, da šumu pod Katuništem niko sjekao nije - “bez kad je bila potreba sela”...

Kako objasniti turistima uništenje prirode

Osnivač Centra za razvoj aktivnog turizma Green Mountain i portala pedalaj.me Jovan Nikolić Zeletin smatra nepravedno zapostavljenim i u turističkom smislu.

“Možda zbog toga što se nalazi tačno između daleko poznatijih Komova i Prokletija”, kaže i dodaje da Zeletin pripada tim istim masivima i da, u smislu atraktivnosti, tu nema velike razlike. Svjedoči i o bogatstvu faune Zeletina. “Tu sam vidio tragove medvjeda, divljih svinja, pretpostavljam da je to sada raj za divljač, ali i za turiste koji žele da iskuse predjele gdje neće sresti čovjeka i osjetiti njegovo prisustvo”.

Put prema vrhovima Zeletina vodi pored odjeljenja označenih za sječu
Put prema vrhovima Zeletina vodi pored odjeljenja označenih za sječufoto: Damira Kalač

Na toj planini, kaže, ima više od 10 vrhova iznad 2.000 metara nadmorske visine, a na svaki se može popeti. Na Zeletinu se, dodaje, može planinariti, šetati, ali i voziti bicikl.

Podsjeća i da je jedina označena staza “Via Dinarica”, ali kaže da zaljubljenici u prirodu od Andrijevice do gusinjskog sela Grnčar mogu da pješače i zaraslim pastirskim stazama.

'Via Dinarica” je jedina označena staza na Zeletinu
"Via Dinarica” je jedina označena staza na Zeletinu foto: Damira Kalač

Na Zeletinu, priča on, postoji i nekoliko lokvi i manjih jezera, od kojih su najatraktivnija dva na Misi i jedno iznad Murinskog katuna na lokaciji poznatoj kao Kamena.

“To jezero mnogi zovu Tatarijsko, po široj zoni neobičnog imena - Tatarija, koja se proteže od jezera prema Murini. U nekim lokvama zapazio sam i prisustvo planinskog mrmoljka, reliktnu postglacijalnu i zaštićenu vrstu vodozemca u Crnoj Gori”.

Zeletin je, kaže, imao sreću da kroz srce planine nije prošao nijedan put, da je zato i ostao divljina. A tamo gdje su probijani putevi, obodima planine, dešavala se sječa, na nekim mjestima i totalna.

Stablo označeno za sječu
Stablo označeno za sječufoto: Damira Kalač

“Pretjerane eksploatacije i devastacije ima u široj zoni svih ovih planina, i očito je da brza eksploatacija uvijek ima prioritet u odnosu na zaštitu životne sredine, pejzažnih vrijednosti i održivo upravljanje prirodnim resursima. Teško možemo objasniti sebi, a kamoli gostu, zašto nešto predstavljamo kao Wild Beauty (divlja ljepota), a nestrateški nemilice crpimo resurse iz prirode, ne vodeći računa kako da te dvije priče pomirimo. A pomiriti ih moramo, ako zbilja želimo turizam na sjeveru, turizam baziran na prirodi i zaštićenim zonama, turizam koji bi i nadalje privlačio zaljubljenike u prirodu i aktivni odmor”.

Stari bor štitili i urbanistički planovi

Maja 1961. tadašnji Zavod za zaštitu i naučno proučavanje prirodnih rijetkosti Narodne Republike Srbije donio je rješenje o zaštiti stabla munike u mjestu Nerodimlje, kod Uroševca, na Kosovu. Lokalna vlast je 1995. donijela i novu odluku kojom se to stablo pod imenom Bor cara Dušana stavlja pod zaštitu kao spomenik prirode - I kategorije od izuzetnog značaja.

Prema tekstu odluke iz Službenog glasnika (broj 25/1995), to stablo bilo je visoko 23 metra, imalo krošnju prečnika 15, obim debla iznosio je 4,6 i prečnik 1,46 metara. Procijenjena starost stabla u to vrijeme bila je oko 700 godina. Predviđene su i mjere zaštite, prema kojima je zabranjeno bilo preduzimati bilo koje radnje koje bi izmijenile njegov izgled i dovele u pitanje biološki opstanak. U odluci se navodi i da prostorni i urbanistički planovi, projekti i programi koji obuhvataju taj spomenik prirode moraju biti međusobno usaglašeni. Bor cara Dušana, međutim, zapaljen je tokom sukoba na Kosovu 1999.

EPA ne vidi zajednice munike na Orjenu, Lovćenu i Rumiji

Munike sa Zeletina nikad nisu dobile bilo kakav oblik zaštite. Za razliku od njih, još 1968, kako se to navodi na Vikipediji na njemačkom, na listi zaštićenih našle su se zajednice munike sa Orjena, Lovćena i Rumije. Dokument sa istim podacima dostupan je i na internet stranici natura2000infocentar.wordpress.com, koja je opisana kao zvanični blog mreže nevladinih organizacija iz Crne Gore. Stranica od 2012. nema novih sadržaja. Zaštićene zajednice munike, međutim, ne postoje i u registru zaštićenih područja na vebsajtu EPA prirodainfo.me.