Prvi osvojili kanjon Nevidio: 11 veličanstvenih, Foto: Privatna arhiva

55 GODINA OD KADA JE EKIPA psd "jAVORAK" PROŠLA KROZ POSLJEDNJI KANJON U EVROPI

Dan kada je Neviđbog postao viđen

Ko je u kanjon ulazio, namjerno ili slučajno, nije se živ vraćao. Postojala je fama oko njegove neosvojivosti. U narodu je bio poznat kao Neviđbog. Pošto je to bilo neko komunističko vrijeme, nije se smio Bog pominjati...

33069 pregleda 504 reakcija 10 komentar(a)
Prvi osvojili kanjon Nevidio: 11 veličanstvenih, Foto: Privatna arhiva
Prvi osvojili kanjon Nevidio: 11 veličanstvenih, Foto: Privatna arhiva

Da bi se prošlo kroz posljednji osvojeni kanjon u Evropi - Nevidio, potrebno je neopren odijelo, kaciga, odgovarajuća obuća i iskusni vodič.

Njih jedanaest, te 1965. godine, skoro ništa od toga nije imalo - ni vodiča, jer kanjon, prije njih, još niko nije “vidio”, ni neopren odijelo, ni pravu obuću.

Imali su kacige, koje su pozajmili od nikšićkih Boksita, kupaće gaće i patike, rashodovanu vojničku užad, ali i ekipu za koju nijesu postojale bezizlazne situacije. Sasvim dovoljno da bi Neviđbog, kako kanjon zovu durmitorski gorštaci, postao viđen.

“Ko je u njega ulazio, namjerno ili slučajno, nije se živ vraćao. Postojala je fama oko njegove neosvojivosti. U narodu je bio poznat kao Neviđbog. Pošto je to bilo neko komunističko vrijeme, nije se smio Bog pominjati, pa ga je jedna ekipa iz Beograda nazvala Nevideo, a mi ga krstili u Nevidio, kako je ostalo do današnjih dana”, priča za “Vijesti” Stevan Vujičić, jedan od trojice živih članova ekspedicije koja je 1. avgusta 1965. godine prošla kroz Nevidio.

Šljem, uže i kesa iz 1965. godine: Vujičić sa uspomenama
Šljem, uže i kesa iz 1965. godine: Vujičić sa uspomenamafoto: Svetlana Mandić

Pored njega, u ekipi su još bili članovi “Javorka” Miloš Bojanović, Boško Vulanović, Ratko Gaga Lučić, Nikola Šunja Mrvaljević, Pavle Vučurović, Božidar Frinjo Kontić i Miodrag Mijo Kovačević, zatim novinar „Politike“ Vlado Mićunović i snimatelji Milan Pešić i Milun Tadić.

“Moram priznati da nijesmo bili mnogo zainteresovani za njega, jer smo tada imali neke druge ambicije. U mislima su nam bili neosvojeni vrhovi velike Jugoslavije i Evrope, dok nam je Nevidio bio negdje u podsvijesti. Ali, kanjon je bio tu ispred nas, pa zašto da ga osvoji drugi”, kaže osamdesetdvogodišnji Vujičić.

Noćili u “paukovoj mreži”...

Okupili su prateću ekipu, postavili kamp i 31. jula u jutarnjim satima krenuli da vide šta to Bog krije od ljudi.

Osim planinara iz “Javorka”, ispratila ih je i grupa mještana koja nije skrivala strah da li će se neustrašiva jedanaestorka vratiti živa.

“Malo ko izađe”, prošaputao je jedan stariji mještanin umjesto pozdrava. Malo ko, ali ne i oni.

“Iz otpada smo uzimali rashodovanu vojničku opremu i to je bio naš najveći magacin opreme. Imali smo lanenu užad i pozajmljene rudarske šljemove. Ali, mi smo te 1965. godine u društvu imali takav kadar, neustrašive momke vične i ronjenju i plivanju, alpiniste i spasioce, tako da nikakvog straha nijesmo imali. Znali smo da ne možemo naići na nepremostivu prepreku. Otišli smo pjevajući i ne razmišljajući da nećemo uspjeti”.

Ono što je bilo najvažnije, svi su znali da pored sebe imaju prijatelja na čije se uže smiju spustiti.

Noć u “paukovoj mreži”
Noć u “paukovoj mreži”foto: Privatna arhiva

“Sporo smo se kretali, jer su snimatelji imali veliku opremu koju smo prebacali, ali i zbog činjenice da nijesu svi članovi ekipe bili planinari. Kada bi naišli na neku jaču prepreku, a uglavnom je to bio neki veći vodopad, onda je njih nekoliko neustrašivih u vodi, jer se nikada nije znalo šta je dolje, skakalo u vodopade. To je prije svih bio Gaga Lučić, a onda i Pajo Vučurović. Bacili bi im uže, oni premostili na drugu stranu, mi se zakačimo za njega i pređemo jedan po jedan”.

Prešli su polovinu puta, kada je počela da pada noć i tada je donesena, kažu, pogrešna odluka - da krenu na bočni izlaz usjeka, uz stijenu visoku oko 500 metara, izađu iz kanjona i ujutro se ponovo vrate.

Nijesu svi uspjeli da izađu jer je noć već pala, a kamenje počelo da se obrušava. Njih petorica morali su ostati u kanjonu da prenoće, na temperaturi od šest stepeni, bez hrane, vode, odjeće.

“To mi je jedna od najhladnijih noći u životu što sam doživio. Neko je imao neku jaknicu, majicu, ja kupaće gaće, patike i kacigu. Dao mi je neko iz ekipe majicu pa sam je obukao i noge obmotao najlon kesom koju sam ponio. Zakucali smo klinove, vezali se užadima, kao u nekoj paukovoj mreži, da se ne bi opustili i budni čekali jutro. Ali, preživjela se noć”, prisjeća se Vujičić.

Ujutro se vratio ostatak ekipe i osvajanje kanjona, koga odlikuje veliki broj tjesnaca, kaskada, većih i manjih bukova, virova, a koga “čuvaju” litice koje dostižu visinu od oko 450 metara, nastavljeno je. Približavajući se kraju, naišli su na jednu od najtežih prepreka.

“Na jednom mjestu voda je na sredini široke stijene, oborene usred korita Komarnice, napravila sebi okrugli prolaz koji se nastavlja prilično dugim kanalom kroz stijenu da bi se iz njega u obliku vodopada dalje stropoštavala u jezero. Dugo smo razmišljali kako da savladamo tu barijeru. Naše kombinacije prekinuo je Stevo Vujičić. Ne govoreći ništa, on je pritegao kacigu, zgrčio tijelo u klupko i spustio se kroz otvor koji nazvasmo ‘Kapija kamikaza’”, zapisao je dugogodišnji dopisnik “Politike” iz Nikšića Vlado Mićunović.

Od Neviđboga do “šetališta” za avanturiste

“Izašli smo sjutradan. Bilo se skupilo puno naroda da nas dočeka. Nijesmo ni bili svjesni da smo napravili neki podvig. Radoznali, željni izazova i dokazivanja, za nas je to bila samo jedna akcija više, jedna avantura. Tvrdio sam tada da nas četvorica, Gaga, Pajo, Šunja i ja, možemo kroz kanjon proći za dva i po sata”.

O toj “običnoj” avanturi brujali su svi mediji jer, kako je kazao Mićunović, “predao se Nevidio, a da pritom svoj poraz nije naplatio nijednim ljudskim životom”. Malo li je.

“Bio je to prvi i posljednji put da sam prošo kroz kanjon. Sticajem okolnosti, životni putevi su me odveli dalje i nikada više nijesam ušao u kanjon. Prošlo je jedno vrijeme, kanjon postao ’šetalište’ i zvali me da sa onim skafanderima i pod punom opremom prođem kroz kanjon. Rekao sam da sam imao čast da budem u prvoj ekipi i hoću da mi to ostane u takvoj uspomeni i nezaboravu“, kaže Vujičić koji još čuva kesu koju je ponio u kanjon, uže i šljem, jedini, kako reče, koji nije bio rudarski.

Vujičić, Kovačević, Kontić i Mrvaljević 2015. kada je otkrivena spomen-ploča
Vujičić, Kovačević, Kontić i Mrvaljević 2015. kada je otkrivena spomen-pločafoto: Privatna arhiva

Nevidio koji je dugo bio “neviđen” i posljednji je otkriveni kanjon u Evropi, danas je dostupan svim avanturistima.

Vujičiću je, kaže, drago zbog toga, a još mu je draže što nakon njihovog prolaska, niko nije stradao.

Bilo je povrijeđenih, ali ne i poginulih.

“Sve u početku izgleda čudo, da bi kasnije to postalo stvar rutine. Zadovoljstvo mi je što je kanjon Nevidio dostupan da svi mogu da osjete njegove čari i vide tu ljepotu, jer kanjon nije nešto lokalno, već je to svjetsko dobro. Da je u nekoj sretnoj zemlji, mogao bi izdržavati ne malu opštinu Šavnik, nego i mnogo šire”. Ovih dana ponovo je aktuelna tema o gradnji hidroelektrane “Komarnice”. Dio mještana i nevladinog sektora digao je glas protiv, jer smatraju da je, kako rekoše, ljepota tog predjela dragocjenija i skuplja od električne energije.

A i boje se da dio kanjona ne bude potopljen, iako su iz Elektroprivrede više puta istakli da buduća hidroelektrana neće ugroziti Nevidio i da će, kako tvrde, samo donijeti dobrobit mještanima i durmitorskom kraju.

“Niko nema pravo da uništava svjetsko blago. Ako bi bio potpoljen samo jedan metar kanjona, to bi bilo kao da su ’ubili’ i nas koji smo ga nekada osvojili i sve ono što on jeste i to za ’šaku dolara’. Veća bi šteta bila uništiti metar kanjona, nego hiljadu elektrana. Ako neće ugroziti Nevidio, kanjon Komarnice, prirodu, neka se radi”, kaže Vujičić.

Ploča sa imenima 11 heroja

Do 2015. godine, samo su uklesani inicijali na stijenama, kao i nazivi pojedinih mjesta u kanjonu poput Miloševe kade, Milanovog tjesnaca, Boškove pećine, Frinjovog slaloma, jezera Mićunovića, Tadićevog vira, Šunjine i Gagine stijene... podsjećale na njihov podvig.

Te godine je Planinarsko smučarsko društvo “Javorak”, uz pomoć Opštine Šavnik, obilježilo pola vijeka od osvajanja Neviđboga.

Toga dana postavljena je ploča sa imenima 11 veličanstvenih, a urađena je i monografija.

“Iako nikada više nijesam prošao kroz kanjon, redovno ga obiđem”, kaže Vujićić, koji uz Kovačevića i Mrvaljevića, čuva sjećanje na preminule članove ekipe koja je prije 55 godina osvojila Nevidio.

Vujičić juče ispred kanjona Nevidio
Vujičić juče ispred kanjona Nevidiofoto: Privatna arhiva

On je i juče, sa trojicom mlađih planinara, svratio do kanjona.

Porodični planinarski gen

Rano je Vujičić počeo da se druži sa planinama. Počeo je kao klinac, osvajanjem Ilinog brda, da bi kao tinejdžer postao član “Javorka”.

“Vidio sam planinare iz najčuvenijeg crnogorskog društva što je postojalo, ‘Javorak’, i divio sam im se. Žudio sam da im se priključim, što sam i uradio kada sam imao 13-14 godina”.

Krenuo je da osvaja planine Nikšića, Crne Gore, Jugoslavije, Evrope. Za njim i članovi njegove porodice.

“Počeo sam prvi da planinarim, a nastavili su ostali članovi porodice. Najviši vrh koji sam osvojio je Monblan. Brat se popeo na Ararat, sin Danilo na Akonkagvu i Himalaje, sinovac Đoko na vrh Everesta”, kaže čovjek koji je učestvovao u osnivanju Gorske službe spasavanja (GSS) i bio prvi i jedini savezni instruktor GSS-a u Crnoj Gori.

Univerzitetska elita "Javorka"

“Kao ekipa smo bili neprevaziđeni, a sam pojedinac je bio minoran. ’Javorak’ je bio prvi u svemu i ponosan sam što sam bio dio te ekipe. U ovaj planinarski Dom sada dolazim tužan, jer sam čuo da ’Javorak’, kao planinarsko smučarsko društvo, od skoro ne postoji. Našli su se neki pametni mozgovi da kažu da sve ono što je ranije rađeno više ne valja, da ne može više planinarsko smučarsko društvo da se registruje jer postoje planinarski, smučarski, alpinistički, ronilački i stotinu saveza, i da ne može više jedinstveno djelovati. Registrovali su se kao Sportsko rekreativni klub, da se radi malo fiskulture. Čuveni ’Javorak’, koji je bio univerzitet spasilaca, alpinista, planinara, skijaša, ronilaca, da ne postoji kao društvo”.

Vujičić kaže i da ga boli sjećanje na stari Dom koji je izgorio u požaru i to najviše zbog uništene arhive, ali i činjenica da se planinarskim uspjesima ne poklanja dovoljna pažnja.

“Ovi momci su postali prvaci svijeta, izašli na Mont Everest. To je jedan od najvećih rezultata crnogorskog sporta svih vremena, rezultat koji se može izjednačiti, ali ne i prevazići. Te godine kada su osvojili Everest nijesu proglašeni za sportiste Crne Gore”, sa uzdahom reče Vujičić i dodaje da bi lijepo bilo i da ne zaboravljaju na njih starije planinare koji su utabali staze mnogim generacijama koje se krenule nakon njih.