za šest godina koliko je formalno bila u vlasništvu gomilanovića, proizvela svega dvije hiljade tona papira

Od giganta ostali samo zidovi

Fabrika papira u Beranama prodata je 2004. i ne radi godinama, a ne zna se ni u čijem su sada vlasništvu prazne hale, nakon što je iz nje rasprodato sve što se moglo prodati

7876 pregleda 3 komentar(a)
Nekadašnja fabrika papira, Foto: Tufik Softić
Nekadašnja fabrika papira, Foto: Tufik Softić

Fabrika papira u Beranama, prodata 2004. godine, ne radi već godinama i ne zna se u čijem su vlasništvu sada fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema.

Nekadašnji partner crnogorske Vlade u privatizaciji, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović, navodno je spao na jedan kiosk u metropoli Srbije, pa se otvorilo pitanje za koga je on, zapravo, radio i kome je država preko Vlade i raznih institucija poklonila oko milion eura.

Gomilanović je, kao krunu svega, malo prije konačnog zatvaranja, od jedne crnogorske banke dobio kredit od pola miliona eura koji, koliko je poznato, nikada nije vraćen, a banka je uzalud pokušavala da se naplati prodajom mašina.

On je ranije na račun beranske kompanije izvlačio finansijska sredstva, kredite i pozajmice koje nije vraćao.

Iako je, prema ugovoru o prodaji, fabriku papira Beranka kupio za 999.573 eura, preko žiro-računa ovog preduzeća kod Atlasmont banke prošlo je mnogo manje novca. Tačne brojke nije lako doznati, ali je sigurno da nije više od 250 do 300 hiljada.

S druge strane, on je za pokretanje proizvodnje, osim posljednjeg kredita od 500 hiljada eura, dobio još pola miliona od tadašnjeg Fonda za razvoj. Bilo je to u vrijeme predreferendumske kampanje za nezavisnost.

Oko pedesetak hiljada eura tada je uspio da izvuče i od Zavoda za zapošljavanje u svrhu “prekvalifikacije radne snage“.

Fabriku je pomogla i tadašnja lokalna uprava, preuzimajući na sebe da za 250 radnika izmiri zaostale plate i poveže radni staž, u ukupnoj vrijednosti od 300 hiljada eura.

Tako je biznismen kroz kredite i pomoć iz beranske Fabrike papira izvukao četiri-pet puta više novca nego što je iznosila stvarna kupoprodajna transakcija.

Pa ipak, fabrika je za šest godina koliko je formalno bila u njegovom vlasništvu, proizvela svega dvije hiljade tona papira. Budući da je kapacitet mašina iznosio hiljadu tona mjesečno, to bi značilo da je za tih šest godina u kontinuitetu radila svega dva mjeseca.

Fabrika papira “Beranka“ prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću Tigo-impeks 2004. godine. Vlasnik tog preduzeća Radoje Gomilanović navodno je iz ranijih poslova sa ovom beranskom fabrikom imao obezbijeđena potraživanja od 200 hiljada eura, odnosno sa pripadajućim kamatama preko 250 hiljada. Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400 hiljada eura, takođe sa pripadajućim kamatama i sa fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore.

Svoja potraživanja od 56 hiljada eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat, obezbijedio je i ZOIL Lovćen.

Gomilanović je, međutim, odmah po kupovini fabrike zatražio i dobio reprogram dugovanja od Vlade i ZOIL-a. Vlada je vlasniku u interesu pokretanja proizvodnje odobrila prolongiranje isplate pola duga, a za drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije.

Duga se odrekao i tadašnji ZOIL Lovćen.

Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran. Do danas nije poznato šta je bilo sa upravnom zgradom na koju je ta banka takođe imala hipoteku.

Kada se oduzme potraživanje koje je od Beranke imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro-računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250 hiljada.

Ta činjenica je u direktnoj suprotnosti sa kuporodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro-računa prodavca, “ugovor će se smatrati automatski raskinutim, sa posljedicama kao da nije ni zaključivan“.

Ne treba zaboraviti da je stečaj 2004. godine, do kada je fabrika bila u vlasništvu lokalne uprave, uveden upravo na zahtjev Gomilanovića preko njegovog preduzeća “Tigo-impeks”, kao jednog od obezbijeđenih povjerilaca.

Iste godine u oktobru Gomilanović je kupio Beranku na javnoj licitaciji.

Bivši radnici i poznavaoci situacije u vezi sa fabrikom papira u Beranama podsjećaju na činjenicu da Gomilanović nikada nije izmirio obaveze prema Vladi, odnosno Ministarstvu finansija koje je imalo obezbijeđena potraživanja.

Oni su pitali Ministarstvo finansija zašto nikada nije zatražilo nazad ta sredstva, uvelo stečaj i spriječilo propadanje fabrike.

Prema njihovim riječima, ministar finansija u vrijeme kada je Gomilanoviću pozajmljeno 400.000 eura, bio je Igor Lukšić. On je kasnije bio premijer, a nikada nije zatražio povraćaj sredstava.

Prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori

Mada su dimnjaci fabrike celuloze i papira u Beranama i njene ruševne zidine danas spomenik socijalizma, bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta smatraju da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabrika izgrađivala grad, odnosno da je sve značajnije u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe. Oni samo ne bi željeli da se zaboravi da je to, nažalost, bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve Antibirokratske revolucije.

Ne žele, kažu, da se zaboravi i ko je zatvorio i nju i grad koji je vrlo brzo sa vrha pao na dno ljestvice razvijenosti.

Država se nije miješala jer je, navodno, privatizacija obavljena iz stečaja. I sve prošlo mirno i manje zapaženo, jer se dešava na sjeveru, u Beranama. Da se pobuni, nije imao ko. Od grada koji je imao deset hiljada radnika u industriji, danas radi svega dvije stotine.

Preporučujemo za Vas