Spomenik Partizanu borcu, Foto: Luka Zeković

SPOMENIK PARTIZANU BORCU

Spomen-mauzolej u kome živi ćute, mrtvi pričaju

"Spomenik Partizanu borcu za mene je svetinja. To je svetionik slobode, patriotizma i junaštva", istakao je Veljko za "Vijesti" pričajući o junaštvu njegovog rođaka -narodonog heroja Sima Barovića, jednog od 97 koji počivaju u kripti spomen-mauzoleja na Gorici

51878 pregleda 304 reakcija 39 komentar(a)
Spomenik Partizanu borcu, Foto: Luka Zeković
Spomenik Partizanu borcu, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 22.11.2020. 18:24h

"Oni su voljeli slobodu više od života" centralni je natpis kripte u monumentalnom spomen-kompleksu Partizanu borcu na podgoričkom brdu Gorica. Tu se nalaze posmrtni ostaci 97 narodnih heroja poginulih tokom Narodnooslobodilačkog rata 1941-1945. godine.

Među njima je i Simo Barović, koji se borio do posljednjeg daha za ideale antifašizma, priča za "Vijesti" njegov 87-šnji brat od strica Veljko Barović . Dodao je da su Sima, rođenog 1914. godine u zemljoradničkoj porodici u Danilovgradu, na rat potaknule komunističke ideje borbe za jedanakost, pravednije društvu i svoju domovinu.  

Veljko Barović
Veljko Barovićfoto: Luka Zeković

"Simo ostavi rala i volove, kosir i motike i pravo u rat na Velje brdo 13. jula 1941. godine. Pokazao se kao junak, svi su pričali o Simovom ponašanju, o junačkom djelovanju na Veljem brdu u ovoj čuvenoj bici. Odatle, pa do kraja rata, učestvao je Simo Barović u velikom broju bitaka", kazao je Barović u razgovoru za "Vijesti".

"Učestvovao i isticao se u mnogim bitkama"

Simo je tokom Drugog svjetskog rata učestvovao i isticao se u bitkama na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine u Livnu, Kupresu i Vilića Guvnu. Za taj pohod na Vilića Guvno kod bh. grada Prozor, Četvrtu proletersku brigadu pohvalio je Vrhovni komandant Narodno oslobodilačke vojske Josip Broz Tito. U pohvali je pisalo: "Za ovo besprimjerno herojstvo boraca Četvrte crnogorske proleterske brigade, a naročito Drugog bataljona, izražavam im svoje priznanje i duboku zahvalnost". Simo Barović je proglašen je za narodnog heroja 1951. godine.

 

"Komisija se o jadu se zabavila, nijesu znali koga da proglase narodnim herojem iz porodice Barović, da li to pripada Simu, Nikoli ili mnogim drugim Barovićima. Palo je na Sima, jer je izrazio herojstvo koje se rijetko moze čuti i zapamtiti", kazao je Veljko.

Dodao je da Barovići imaju slavnu ratničku istoriju i da mu je, iako je imao samo pet godina kada je počeo Drugi svjetski rat, obilježio čitav život. "Simov brat Nikola poginuo je na Sutjesci, brat Joro komesar divizije od 22 godina na oslobođenju Zagreba. Barovići su jedna od porodica sa ovim prostora koja ponajviše doprinijela pobjedi u Drugom svjetskom ratu, mnogi sada Mrgudovu kuću (Barovića) nazivaju hram junaštva", kazao je Veljko. Kao i Simo, mnogi Barovići su bili vođeni komunističkim idejama.

"Tada je biti komunista bilo ne privilegija, nego najveća karakterna crta, komunisti su bili ljudi koji su, prije svega i iznad svega voljeli svoju Crnu Goru. Bili su protiv nepravde, protiv nepravednog bogatstva, protiv nejedakosti. U Simovoj duši, u oskudnom življenju je to bilo prisutno".

Komunističke ideje Simo je izražavao i prije rata kroz šale.

"O njemu su ostale brojne anegdote. Ja sam od tih odabrao jednu. Ore Simo pred sam rat, njivu, sa dva vola, prolazi komšinica iz porodice, koja, ako ne četničke, ali koja navija za četnički pokret i kaže: "Oreš li Simo s anđelima?", a Simo će na to: "Ne ja komšinice nego sa ova dva vola". Pođe komšinica nezadovoljna, ali priča o Simovoj dosjetki i humoru je ostala do danas", ispričao je Veljko "Vijestima".

Spomenik od zaborava čuva slavne borce

Veljko je istako da će se o herojstvu jednog od Barovića pričati pokoljenjima i da je ono utkano u Spomenik Partizanu borcu kako bi od zaborava čuvalo slavnog borca.

"Spomenik Prartizanu borcu za mene je svetinja. To je svetionik slobode, patriotizma i junaštva. To je mjesto gdje živi ćute, a mrtvi govore. Dok mnogi u crkvu idu i bogu se mole, ja taj spomenik, kao i druge spomenike borcima Drugog svjetskograta i drugih oslobodilačkih ratova posječujem i njima se klanjam", kazao je Barović.

Bez spomenika, Gorica ne bi bila ista  

Jedno od najpoznatijih podgoričkih lokacija Gorica i mjesta za rekreaciju, ne bi izgledala isto da nije bilo sagrađen Spomenik Partizanu borcu. Ipak, o njemu malo znaju prolaznici, od deset posjetalica, uglavnom mladih, sa kojima smo razgovarali niko nije znao o kakvom se spomeniku radi.

Iz Ministarstva prosvjete nisu odgovorili na pitanja "Vijesti" da li su prethodnih godina u vaspitno-obrazovni program uvrstili posjete spomenicima, kako bi učenici osnovnih i srednjih škola bili upoznati sa istorijskim ličnostima i svrsi spomenika.

Crnogorski istoričar Miloš Vukanović za "Vijesti" je podsjetio na istorijske činjenice da je izgradnja spomenika palim borcima i narodnim herojima početa na desetogodišnjicu Trinaestojulskog ustanka odnosno 13. jula 1951. godine.  

Miloš Vukanović
Miloš Vukanovićfoto: Privatna arhiva

Spomenik Partizanu borcu je svečano otvoren 13. jula 1957. godine na Dan ustanka naroda Crne Gore (danas Dan državnosti), uz prigodnu svečanost i prisustvo velikog broja državnih funkcionera i građana Titgrada.

"Nakon podizanja Spomenika, Gorica je pošumljena, ne samo s ciljem da grad dobije zelenu oazu, već i da spomenik utone u spomen park-šumu, koji će privući posjetioce, a samom mjestu dati dodatnu atmosferu spokoja. Takva praksa podizanja spomenika i spomen parkova bila je rasprostranjena u komunističkoj Jugoslaviji, ali i širom istočne Evrope, a modifikacija je trenda podizanja spomenika i parkova iz romantičarskog razdoblja Evrope.", kazao Vukanović.

Dominantne vrijednosti oko kojih ne može biti spora

On je naglasio da je Spomenik podignut na uzvišenju iznad grada iz više razloga i da je jedan od njih je jer prati antičku tradiciju podizanja spomen kompleksa, ali i mauzoleja (grobnica) na uzvišenju koje gleda naselje. "Takva praksa ima za cilj da spomenik bude vidljiv, da bude prepoznatljiv i da veliča ličnosti i događaje kojima je posvećen. Takođe, podizanjem mauzoleja, grobnice, na uzvišenom mjestu daje se pijetet poginulima, a samim tim slavi i ideja za koju su život dali. Drugi razlog pronalazimo u konceptu u kojem spomenik ne može da se gleda izdvojeno od samog okruženja, u ovom slučaju brda Gorica", rekao je Vukanović.

Arhitekta Aleksandar Ašanin za "Vijesti" je objasnio da postavljanje Spomenika na brdu po kojem grad nosi ime i to na visinsku kotu iznad crkve Svetog Đorđa, koja je vjekovima bila prostorni reper i najviši objekat u Podgorici, svjedoči o neskrivenoj ambiciji da se uspostavi jedno novo svetilište, novo mjesta poklonjenja, centralna tačka jedne nove tradicije, ustanovljene na tekovinama narodnoosolobodilačke borbe i ideološkom kursu komunističke vlasti.

"Uz izgradnju Vile Gorica i promjene naziva pojedinih ulica koje su uslijedile nakon rata (među kojima je bez sumnje najznakovitije preimenovanje Svetosavske ulice u Ulicu Moše Pijade), Spomenik na Gorici je predstavljao sasvim jasan i jednoznačan odgovor na pitanje koje su to dominantne vrijednosti društva koje se ne smiju preispitivati i oko kojih ne može biti spora", kazao je Ašanin.

Aleksandar Ašanin
Aleksandar Ašaninfoto: Printscreen/YouTube

Istakao je da ako na teritoriji Podgorice postoji izrazit primjer socrealističke umjetnosti, onda je to bez ikakve sumnje baš ovaj Spomenik.

"Kao tip građevine, on jasno evocira antički uzor, dok se na statuama mogu primijeiti stilizovani elementi crnogorske narodne nošnje - struka, čakšire, vunene čarape i opanci. Takav spoj akademističke arhitekture i elemenata folklorа, tipičan je upravo za onu vrstu umjetnosti kakvu su zagovarali agitatori socrealizma - "socijalističku po sadržini", a "nacionalnu po formi"", rekao je Ašanin.

Statue partizana - vječna straža

Autor spomenika je arhitekta Vojislav Đokić, dok su statue dva partizana, koje simbolišu vječnu stražu, rad poznatog crnogorskog vajara Draga Đurovića, postavljene 1959. godine.

"Spomenik spada u građevine mauzolejskog tipa, u kakvim su se kroz istoriju po pravilu sahranjivale važne i slavne ličnosti najvišeg društvenog ugleda. Sastoji se od kosturnice, smještene u prizemlju, u kojoj su posmrtni ostaci narodnih heroja, i platoa sa centralnom nadgrobnom pločom na spratu, sa kojeg se pruža panoramski pogled na grad", rekao je Ašanin.

On je dodao da je sastavni dio spomenika i svečano stepenište, zamišljeno kao potencijalna veza sa Njegoševom ulicom.

Ta veza je predviđena planom za uređenje park-šume na Gorici, urađenom na osnovu pobjedničkog rješenja arhitekte Vukote Tupe Vukotića na jugoslovenskom konkursu Herojske vizije (pod) Gorice 1978. godine.

Sagovornik "Vijesti" arhitekta Ašanin ističe da je ideja o povezivanju Spomenika sa Njegoševom ulicom svakako starija od Vukotićevog plana.

"Spomenik sigurno nije slučajno postavljen na mjesto na kojem je. To je najvjerovatnije učinjeno prema nekom od prvih poratnih planova, po kojima se gradilo uprkos činjenici što su bili razrađeni samo do nivoa koncepcije i nisu bili zvanično usvojeni", rekao je Ašanin.

Arhitekta Ivan Jovićević u maju 2019. godine piše da konkursnim rješenjem sa kraja sedamdesetih prošlog vijeka, da je planirnao mnogo više od povezivanje Spomenika sa užim gradskim jezgrom.

Između ostalog, predviđena je obnova Vezirovog mosta, stadiona Budućnost, , izgradnju kaskadnog trga-amfiteatra kapaciteta 3000-4000 mjesta, denivelaciju saobraćajnice Vaka Đurović, izgradnju nadvožnjaka.

Ovakvim planom kompletan izgled Gorice i Podgorice bi se izmijenio.

Vojničke zakletve i crvene marame

Opis galerije: Prva fotografija je napravljena sa podgoričkog brda Ljubović 1935. godine na kojoj se vidi Gorica bez Spomenika Partizanu borcu. Na drugoj fotografiji, napravljenoj 1958. godine je poznati crnogorski vajar Drago Đurović, autor dvije skulpture partizana ispred Spomenika, koje simbolišu vječnu stražu. Na trećoj fotografiji su fudbaleri kluba "Budućnost". Četvrta fotografija je napravljena neposredno nakon izgradnje Spomenika prije pošumljavanja.

"Pored mauzoleja, mladi regruti Jugoslovenske narodne armije polagali su vojničku zakletvu, a novim Titovim pionirima uručivane su crvene marame". Vukanović je dodao da je u kripti na stubu lijevo od zida, stoji natpis: „U Narodnooslobodilačkoj borbi od 1941. do 1945. godine palo je 6780 boraca i rukovodilaca iz Crne Gore“, a na stubu desno od zida stoji natpis: „... a 7479 sinova i kćeri crnogorskog naroda ubili su fašistički okupatori i domaći izdajnici“.

Na pitanje da li je njihova borba vrijedjela, naš sagovornik sa početka priče Veljko Barović je kazao je da stanje u državi nije onakvo za šta su Simo Barović i njegovi drugovi partizani dali živote.

"Danas smo svjedoci napada na Crnu Goru. Ja strogo i radikalno rečeno, smatram da je napad na Crnu Goru - izdaja. Mislim konkretno na one koji napadaju tekovine Crne Gore, Crnu Goru kao naciju, Crnu Goru kao narod, Crnu Goru kao slobodnu državu, a takvih slučajeva danas imamo mnogo. Ne bi smjelo, ne bi trebalo dozvoliti da o Crnoj Gori odlučuju ljudi koji Crnoj Gori ne misle dobro", kazao je Barović.

On je zaključio i da se : "Danas ruše grobovi i spomenici pozantih crnogorskih ličnosti utemeljeni u istoriji Crne Gore. Danas se slavi datum kad je Crna Gora porobljena i izgubila samostalnost, to je ono za šta se Simo nije borio".