Nikšićanku Vanju Radović uvijek je privlačila umjetnost i domaća radinost.
Voljela je da se pohvali nakitom koji napravi, da pokaže radove koje naslika. Onda su došla djeca, rad u trgovini, i hobi je ostavila po strani. Ne i zaboravila. Čim se penzionisala, opet se latila hobija. Nakit, ukrasi, suveniri, transferi slika, dekupaž i akril tehnika… - samo su dio onoga što vrijedne Vanjine ruke stvaraju.
“Prije desetak godina pošla sam u penziju i odjednom sam imala višak vremena. Sjetila sam se hobija iz mladosti, počela da gledam tutorijale i tako sam krenula. Prvo sam počela da izrađujem nakit, jer uvijek sam voljela da nosim poneki detalj od nakita. Zatim sam krenula sa slikanjem, kako akril na platnu, tako i transfere slika, dekupaž”, priča za “Vijesti” Vanja dok pokazuje njenih ruku djelo ispred Robne kuće, mjestu gdje se nalazi njen, ali i ostalih rukatnica, kutak za prodaju.
Ubrzo je shvatila ne da nije zaboravila kako se stvaraju razne rukotvorine, nego da je, priznaje, zahvaljujući Internetu, “bolja nego u mladosti”. “Počela sam tako što sam razne stvari pravila drugaricama, poklanjala, onda mi one tražile da im napravim poklone za rođendane. Stvarala sam, polako se nakupilo slika, nakita, kutijica, suvenira, i počela sam da izlažem i prodajem.
Tada je u gradu malo zaživio i sajamski život, razne manifestacije gdje su nas pozivali, a ljeti bih išla po primorju. Sajmovi su dobra prilika da se predstavimo tržištu”.
Kaže da u prosjeku radi po dva sata dnevno, a kada se sprema za sajam često se dešava da “zaboravi” da spava, da su strpljenje posvećenost i ljubav, jedini recept za uspješnost.
“Trenutno se najviše pronalazim u nakitu i to najviše volim da radim. Ali, sve su to periodi koji naiđu. Kada me vide bivše koleginice, iznenade se odakle ja u ovom poslu. Iako smo radile 35 godina, nikada im nijesam pričala da ovo znam da radim. Više smo bile zaokupirane porodičnim stvarima, djecom, razmjenjivale smo recepte, a o hobijima nijesmo pričale”. Postoje stvari, kako kaže, koje ostavi za sebe i ne želi da ih proda. Zadovoljna je prodajom, a najvažnije joj je da su kupci zadovoljni. Korona je malo poremetila stvari, ali ne žali se. Ionako je, kaže, riječ o hobiju i njenoj ljubavi prema umjetnosti. Slobodno vrijeme kvalitetno utroši, a zahvaljujući rukotvorinama upoznala je veliki broj žena koje se bave sličnim stvarima i koje su joj u međuvremenu postale prijateljice. Sa njima razmjenjuje ideje, druže se i uživaju u onome što rade.
Njoj je to, kako kaže, više nego dovoljno.
“Volim ovo da radim. U tome sam se pronašla. Kada radim, vrijeme leti, a rad me ispunjava”.
Vanja ima dvije kćerke i dva sina. Kaže da djeca nijesu naslijedila umjetnički gen, ali zato, na zadovoljstvo bake, jesu unuke.
“Najstarija unuka, Matea, ima deset godina. Slika i prodaje radove ispred zgrade, pa mi često kaže: ‘Baba, danas sam zaradila više nego ti’. Kada ide drugaricama na rođendan - sama pravi poklon. Piše i pjesme i već mašta da izda knjigu. Tara ima četiri godine i prelijepo crta, dok Teodora, koja takođe ima četiri godine, igra balet”, kaže ponosna baka.
Evo, da vas častim
Vanja kaže da joj je zadovoljstvo mušterija najveći kompliment, kao i komentari sugrađana, kada ona i Ljiljana Živković zbog kiše danima ne izlažu robu, pa se onda pojave - “Gdje ste do sada? Vi nam uljepšavate grad”.
“To nam je pravo zadovoljstvo. Jedan događaj ću posebno pamtiti. Desilo se da je jedna djevojčica toliko gledala u jednu sliku da nije htjela da mrdne od nje. Otac nije imao novca da je kupi, pa sam djevojčici poklonila sliku. Ona je bila tako srećna, toliko me ljubila, grlila, da mi je njeno zadovoljstvo najdraži momenat koji pamtim. Moja unuka koja je bila sa mnom, kada je došla sljedeća mušterija, uzela je suvenir i rekla mu: ‘Evo da vas častim’”.
Suvenirnica i dalje na čekanju
Nikšić nema suvenirnicu, a Vanja ističe da bi boljem plasmanu proizvoda svih kreativnih ljudi pomogla upravo suvenirnica.
“Kada je suvenirnica u pitanju, ostalo se samo na obećanjima. Mislim da bi nadležni iz Opštine i Turističke organizacije mogli malo da porade oko njenog otvaranja. Šteta i što je Trg prazan.
Mogli su nam postaviti kućice, kao na primjer u Knez Mihailovoj u Beogradu, i u svim većim gradovima, da ljudi mogu kupiti neki suvenir”
Bonus video:
